Crno - crvena, koalicija za budućnost ?

Velika koalicija, kako se u Njemačkoj naziva koalicija na vlasti dvije najveće, i uglavnom suprotstavljene stranke, za mnoge Nijemce zvuči poput one narodne uzrečiće: Nevjerovatno ali istinito. Tim prije što je u Njemackoj do sada obično bilo tako; dok je jedna od ovih stranaka na vlasti druga je u opoziciji.

Najnovija razmišljanja o velikoj koaliciji direktno podsjećaju na vremena izmedju 1966 i 69-te kada je na vlasti, jedini put do sada, bila koalicija socijaldemokrata i demohrišćana. Poneko će reći da to nisu ni bila loša vremena. Zapravo prva crveno-crna koalicija je tada na politickom planu učinila više nego revolucionarni pokret iz 68-e.

Velika koalicija bila je kamen temeljac liberalizacije poslijeratne Njemačke, poduzela prve korake u pravcu nove politike prema istoku i započela modernizaciju savezne vlade.

Pa šta bi moglo biti primamljivljine nego nastavak jednog takvog saveza ?

Ovakva koalicija, koja bi imala veliku većinu u parlamentu, bila bi u stanju pokrenuti mnogo toga, bez velikih otpora, koji bi dolazili iz redova opozicije , ili politike blokade zakona, koja dolazi iz saveznih zemalja, u kojima je opozicija na vlasti.

Skoro trećina glasaća bila bi saglasna sa koalicijom socijaldemokrata i demohrišćana. Ne samo, što bi se tako okončalo stalno kontriranje i prepucavanje izmedju najvećih patija, nego bi se zasigurno krenulo u pravcu novih soijalnih reformi, podnošljivih za svakog pojedinca.

Pa ipak to su samo iluzije. Šezdesetae godine se ne nmogu vratiti. Tadašnji vodeći ljudi, demohrišćanin Kurt Kiesinger i socijaldemokrata Willy Brandt živjeli su u druga vremena, u državi u kojoj nezaposlenost nije bio problem a prezaduženost države skoro strane riječ. Njemačka je tada bila zemlja u kojoj su se, za razliku od danas, penzije zaradjivale u jedno te istoj firmi, a porodice bez djece karakterisane samo kao nesretni slučaj sudbine. U takvoj Njemackoj su političke reforme bile povezane sa socijalnim ustupcima, u vidu raznih dodataka na platu. Danas je to samo proslost. Njemacka 21 stoljeća treba više od blagog kompromisa. Ovoj zemlji trebaju radikalne promjene.

Pored toga, ni u slučaju da dvije najveće partije dodju na vlast u Njemačkoj, politika uzajmnih blokada u donosenju zakona i odluka ne bi prestala. Naprotiv. Trajne nesuglasice i nesporazumi izmedju donjeg i gornjeg doma parlamenta, Bundestaga i Bundesrata, ne samo sto ne bi prestale već bi se prenijele i na zajednicku vladu. Socijaldemokrati nemaju političkog kadra, koji bi nakon odlaska Gerharda Schrödera i Franza Muenterferinga bio u stanju da ozbiljno provede reforme. Za razliku od 60-tih godina socijaldemokrati sada nisu u poletu. Oni su razjedinjeni zbog populističkih pozicija, koje zastupa lijevo krilo SPD-a.

Sve u svemu, savez izmedju socijaldemokrata i demohrišćana imao bi doduše većinu,ali ne bi bio u stanju donositi prave odluke.