Da li je Kina zaslužila Olimpijske igre?

Na svečanom otvaranju pored najistaknutijih kineskih političara, bilo je dvadesetak predsjednika država. Tako je kineska televizija do najzabitijeg sela prenijela sliku predsjednika Hu Djintao kako ćaska sa Džordžom Bušom, Nikolom Sarkozijem ili Vladimirom Putinom. Poruka je jasna – mi smo ravnopravni, mi smo dio svijeta. Da je američki predsjednik predhodno kritikovao nepoštovanje ljudskih prava u zemlji kineski građani neće saznati.

Uprkos svim obećanjima Peking je proteklih mjeseci čak pojačao pritisak na one koji drugačije misle. Prije nekoliko nedjelja tako je počelo suđenje advokatkinji Ni Julan koja se godinama bori za prava onih kojima je konfiskovana imovina. U aprilu to se desilo i njoj – srušena joj je kuća u okviru akcije uljepšavanja Pekinga uoči Olimpijskih igara. Kada se usprotivila – uhapšena je.

Međutim, posljednjih dana se vidjelo da je Olimpijada ipak šansa da se nešto promjeni. Nakon uzbune u međunarodnoj javnosti zbog ograničavanja pristupa Internetu kineske vlasti su popustile. Sada je ponovo dostupna i ranije zatvorena veb-stranica Dojče velea. Međutim, neprihvatljivo je što još ima zatvorenih stranica i što je oko 80 novinara i internet autora i dalje u zatvoru.

Kinesko rukovodstvo nije zaslužilo ove Olimpijske igre, ali ih je zaslužio kineski narod. Ako se ono što je bilo zamišljeno kao arhitektonska i organizacijska parada pretvori u veliku narodnu svetkovinu, a komunistička partija ne zapadne u paranoju i uvede sveopštu kontrolu, onda bi Igre mogle da promjene čak i Kinu.