Da li je normalno da me muž šamara?

U Srbiji je i dalje dominantan patrijarhalni, tradicionalistički model odnosa muškaraca i žena, koji je čak doživio i svoju „renesansu”, naročito nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Istraživanja relevantnih nevladinih organizacija i institucija koje se bave zaštitom ženskih prava pokazuju da institucije, koje su nadležne da reaguju u slučajevima nasilja u porodici, poput sudova, tužilaštava, policije i centara za socijalni rad, to ne čine dovoljno efikasno, a kazne, koje se izriču nasilnicima, takođe su često neodgovarajuće.

Mediji ponekad promovišu nasilje

Nasilnik uvijek ima opravdanje zašto je nasilan, a nasilje se često toleriše i opravdava i u javnoj sferi, čemu u mnogome doprinose i mediji, svojim često tabloidnim i senzacionalističkim izvještavanjem o tim teškim kršenjima ženskih prava. Zamjenica pokrajinskog ombudsmana za ravnopravnost polova Danica Todorov navodi svjež primjer jedne emisije sa Javnog servisa Srbije.

„Bila sam šokirana, pošto je prikazana situacija kako muž kažnjava ženu, u kojoj nema slike, nego se u pozadini čuje šamaranje i njeno jaukanje. Povod je neprihvatljivo ponašanje u selu ili u toj sredini u kojoj se ona kreće, i muža na to upozoravaju prijatelji i rodbina iz okruženja i kažu mu da povede računa i da preduzme neke mjere. Tako da on preduzima jednu mjeru kažnjavanja, a ona svojoj kćerki neće da saopšti šta se dogodilo, nego je tu kaznu prihvatila, kao da je normalno da je muž išamara. Ja sam bila, najblaže riječeno, šokirana!”, priča Todorov.

Djeca su sekundarne žrtve nasilja

Kako pokazuju ankete, mjesto žene se i danas prečesto vidi samo u kući, i to zavisne od muških članova porodice, a naročito od bračnog ili vanbračnog partnera. Dodatni problem je u tome što više od 90 odsto žrtava ima i djecu pa su djeca sekundarne žrtve nasilja u porodici, čak i kada ga nisu direktno pretrpjele. „Svađe, optuživanja, vrijeđanja, omalovažavanja su svakodnevna pojava u porodicama u kojima ima nasilja i djeca to svakodnevno vide. I ako nisu žrtve fizičkog nasilja, onda su žrtve psihičke torture”, navodi Danica Todorov.

Istraživanja takođe pokazuju da djeca, koja su bila svjedoci nasilja u porodici, u kasnijem životu postanu ili žrtve ili nasilnici u okviru svojih novih familija. Oni, drugim riječima, kopiraju model uz koji su odrasli. Naša sagovornica kaže da se za mlade naraštaje problem dodatno komplikuje i zbog udžbenika koji vrve od patrijarhalnog modela. „Vidimo da se i kroz udžbenike i kroz školske programe obnavlja patrijarhalni model u kojem je uloga žene da brine o kući, o djeci, da hrani i njeguje stare i bolesne, a da muškarci imaju druge uloge u porodici i u društvu: da rade značajnije poslove, da se kod kuće odmaraju, da se bave sportom. A, ako se bave djecom - onda je to igra, zabava...”, objašnjava Danica Todorov.

Nasilje u porodici nije privatna stvar

Nasilje nad ženama je i danas najrašireniji oblik kršenja ljudskih prava jer se dešava iza očiju javnosti i jer se, uprkos zakonima, i danas uglavnom podrazumijeva da je porodično nasilje „privatna stvar”. Do oktobra 2010. godine u Srbiji ubijeno je 27 žena, a prošle godine je ubijana u prosjeku jedna žena nedjeljno, kao posljedica nasilja u porodici.

Naravno, priča nije jednosmjerna, pa za prevazilaženje ovog problema svakako nije dovoljna samo kazna za nasilnike, već je potrebno i raditi na osvještivanju žrtava, koje prečesto, ne prijavljuju da su žrtve nasilja. Ne prijavljuju prije svega zbog toga što se ne osjećaju dovoljno zaštićenima od strane institucija i nadležnih organa, ali djelimično i zbog toga što su i same zarobljenice patrijarhalne svjesti.

Nevladine organizacije i državne institucije Srbije uključene su u svijetsku kampanju „Šesnaest dana aktivizma u borbi protiv nasilja nad ženama”, koja se ove godine odvija pod nazivom „Militarizam”.

Autor: Dinko Gruhonjić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić