Da li neprihvaćanje ustava koči evropske integracije?

Euro-američka politika nametnutih kompromisa doživjela je još jedan težak poraz nakon što prijedlog ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini, kojeg su ponudili predstavnici sedam političkih partija i međunarodna zajednica, u srijedu nije prošao parlamentarnu proceduru.

Predlagači i podstrekači koji su najvažniji projekat od potpisivanja Dejtnosnskog sporazuma nametali po principu “uzmi ili ostavi” zadugo će se oporavljati od posljedica vlastite umišljenosti, a tri `autsajderske` političke partije koje, zbog diplomatskog diletantizma euro-američkih predstavnika u BiH nisu bile uključene u pripremu Sporazuma o ustavnim promjenama, ostvarile su najveću političku pobjedu od završetka rata.

Po procjeni britanskog ambasadaora u Sarajevu Metjua Rajkrofta (Matthew Rycroft) prošla strijeda je bila «tužan dan za Bosnu i Hercegovinu» i «još jedna velika propuštena šansa», a za glavnog protivnik ishitrenih ustavnih rješenja, Harisa Silajdžića, odbacivanje predloženog Sporazuma je dokaz odvažnosti bh. patriota koji su se usprotivili «pokušajima trajne legalizacije teritorija stvorenih nasiljem, genocidom i etničkim čišćenjem u toku rata».

Nakon burne debate u Zastupničkom domu i šokantne srijede za euro-američke posrednike u BiH, najlogičnijim se postavilo pitanje šta, zapravo, Evropska unija i Amerika žele od Bosne i Hercegovine, te da li će odbijanjem predloženih ustavnih promjena ova zemlja izgubiti korak u procesu euro-atlantskih integracija? Korektan odgovor na ova dva složena pitanja bi bilo moguće dati tek onda ako bi se iz kratkovide i konfuzne politike međunarodne zajednice prema Balkanu moglo razabrati kakva je namjera njenih stratega kada zagovaraju ustavne promjene po svaku cijenu, isključujući čak iz igre ne samo najširu javnost, već i parlamentarne partije za koje se pogrešno procijenilo da će biti nebitne kada se u konačnici budu dizale ruke u Parlamentu. Svi dosadašnji potezi evropskih i američkih izaslanika, uključujući i tri posljednja viskoka predstavnika koji su se u ustavne promjene uplitali po službenoj dužnosti, pokazuju da se u ovoj fazi dušebrižništva prema BiH pribjegavalo što plićem oranju po Dejtonskom sporazumu kako bi se izbjeglo ozbiljnije talasanje prije okončanja kosovskog i srpsko-crnogorskog pitanja, te prije okončanja opštih izbora u BiH koji slijede najesen. Suštinska adaptacija zemlje za samoodrživu dugoročnu budućnost ostavljena je za kasnije.

Apolitična je zbog toga izjava britanskog ambasadora u Sarajevu da su oni koji su glasali protiv ustavnih promjena «Bosni i Hercegovini odgodili put ka Evropskoj uniji i normalnom razvoju», da će «oni biti odgovorni za posljedice tih odgađanja», te da će «mnogo toga morati objasniti bh. građanima koji su još jednom ostali razočarani». Prije bi se moglo ustvrditi da je i ovoga puta loptica vlastite pogrešne procjene, klimave strategije i velikog diplomatskog poraza EU i SAD prebačena na teren nekoliko političkih partija u zemlji koje su Brisel i Vašington olako isključili iz igre po principu poslušnih i neposlušnih momaka.

I prevarili su se.
Jer formalno-politički gledajući, ustavne promjene nisu ni bile uslov za nastavak pregovora s Evropskom unijom o stabilizaciji i pridruživanju. Samim tim ni odbacivanje predloženih rješenja u Parlamentu, ne bi smjelo imati nikakvog uticaja na dalji tok pregovora sa Briselom. Ako bi se to ipak dogodilo, onda bi to bio još jedan opasan signal: da EU i SAD imaju kratkoročne namjere u Bosni i Hercegovini i da nisu iskreni prijatelji kakvim se inače predstavljaju.