Da sam ja Jackie Chan...

Da sam ja Jackie Chan ne bih razmišljao. Skočio bih s balkona na oluk. Obuhvatio lim. Neustrašivo krenuo prema dole. Sa četvrtog sprata. Grabio bih, kao puma, pokraj prozora kovrčave komšinice s trećeg. Ništa je ne bih pitao. Kaskaderski bih zavirio kod studenata s drugog. Guten Morgen, Deutschland!

Zatim bih tiho potonuo iza gelendera povučeno obitavajućeg bračnog para sa prvog sprata. Da li su živi? Da li se vole? Logikom kvadricepsa (mišić iznad koljena), sa visine od metar i pol, konačno bih, spektakularno, naglavačke, aterirao u hrpu jesenjeg lišća. Ššššššššššššš. Doček na ruke. Kolut naprijed. Padanje - osnova borilačke vještine. Toliko o tome. Zabezeknutom prolazniku bih kratko na kineskom pojasnio: «Hu, ha!» (Ko bi gori sad je doli). Potom nastavio svojim putem. Zašto? Zato što je Bruce Lee bio ozbiljan i postigao sve u životu. Meni je ostalo da se sprdam.

Filozofija opasnog skoka

Kao balkonska Kung Fu Panda bih se vinuo u suprotnom pravcu. Preko limenog oluka popeo na krov. S jednog krova lako stižeš do drugog. Sa drugog na treći. Možda bih sreo nekog od raje. Zračni sport, inspiriran trikovima Jackie Chana, zove se «parkour». Pariz. New York. Berlin. Keln. Slijedim filozofiju opasnog skoka. Suštinsko pitanje glasi – kako savladati prepreku na putu. Elegantno i efikasno. Lokvu, žbun, auto, garažu, zid ili zgradu.

Mimo profesionalnih trikova u filmu Luc Bessona «Banlieue 13», gledao sam more amaterskih klipova na internetu. Jedna od bazičnih disciplina parkoura je takozvani «proskok» (franchissment/underbar), akrobatsko provlačenje kroz urbane procijepe, rupe u prostoru, praznine između šipki na ogradama. Tim putem dolazimo do slijedećeg odlomka.

Skok do Kozare

Da je rat, da je Prijedor, da sam Jackie Chan, ne bih dugo razmišljao. Popeo bih se na gelender i skočio sa balkona na krov Kina «Radnik». Odatle bih se frcnuo dalje uvis, na vrh Plavog nebodera. Sa Plavog bih skočio na Crveni neboder. Ništa mi ne bi bilo. Preletio bih Kokin grad, doletio do krova Osnovne škole 16. Maj. Doček na ruke. Kolut naprijed. Od osnovne škole do gradske klaonice nije dalek put. Nakon klaonice valja opet uzeti dobar zalet. Troskok: Vatrogasni dom - Robna kuća Patrija - Hotel Prijedor.

Sa zadnjeg sprata Hotela Prijedor bih prekoračio do planine Kozare. Hvatao prvog bora u šumi. Zagrlio ga čvrsto. Prebacivao se uzbrdo, s grane na granu. Od šišarke do šišarke. Sve do Spomenika revolucije na Mrakovici. Lavirint od betona najlakše osvajaš tako što tijelo razapneš između dva bloka, oprezno koračajući ka nebu, kao gospodar zmajeva, u nekom uskom sokaku posred Hong Konga.

Povratak kući - na Zapadni Balkon

Da sam Jackie Chan ne bih razmišljao. Iz lavirinta prošlosti, od Kozare put vodi preko Alpa do rijeke Rajne. Penjem se na most Pruskih kraljeva, visoku željeznu konstrukciju. Na federima potisnute želje skačem na vrh Kelnske katedrale (157,38 m). Saltom savladavam ponor pješačke zone, šoping centar, čiju nevinost teško podnosim. Doček na ruke. Kolut naprijed. Na krovu bivše zgrade njemačkog Gestapoa. Balansiram niz požarne stepenice, s druge strane zida, muzej zločina, noktima ugrebani epigrami mučenika: «Ovdje sam, ne znam zašto». Ništa me ne može spriječiti.

Lebdim iznad tramvaja, sijevam kao mačka na prvo drvo, s grane na granu, do televizijskog tornja «Colonius» (166 m). Sa tornja na kuku, na prečku dizalice iznad gradilišta nove džamije, odatle prečicom do stare sinagoge, sa čije kupole se direktno obrušavam na komšijinu satelitsku antenu. Odozgo. Sa tanjira satelitske elegantno silazim na Zapadni Balkon, vraćam odakle sam krenuo. Zašto? Zato što je Bruce Lee bio ozbiljan i postigao sve u životu. Meni je ostalo da se sprdam.

Autor: Amir Kamber

Odg. ur.: Z. Arbutina