Die Notfallärztin - Dagmar Zillig aus Rostock

Dagmar Zillig (Dagmar Cilig) prije nego što ujutro napusti kuću, pripremi doručak - za svoje ježeve. 18 malih, bodljikavih životinjica ona drži u podrumu kuće, jer inače ne bi preživjeli zimu. Nahrani ih hranom za mačke, a potom kreće na posao. U sedam sati počinje njena smjena u ambulanti Njemačkog Crvenog krsta u Rostocku (Rostok).

Dagmar Zillig rijetko ide u kino. Međutim, kada se ipak odluči da na taj način provede svoje slobodno vrijeme, onda najradije gleda filmove o životinjama. Ljubav prema životinjama ima veze sa njenim djetinjstvom, priča ova 52-godišnja ljekarka. Odrasla je u zgradi jednog starog samostana nedaleko od sela Chorina. Njen otac je bio šumar. “Obožavala sam igrati se u šumi. Igračke mi nisu pričinjavale zadovoljstvo, ali priroda itekako“, priča Dagmar Zillig. I danas sve hobije upražnjava u prirodi: jedrenje, ronjenje, putovanja... ili dobrovoljni rad za Njemačko društvo za spašavanje brodolomaca. Kada to radi, onda boravi na jednom spasilačkom brodu koji plovi Sjevernim morem.

Posao iz dječijih snova

Još dok je bila dijete Zillig je sanjala o tome da postane ljekarka. 1975. godine se doselila u Rostock kako bi studirala medicinu. Postala je specijalista za hirurgiju. 1996. godine je počela raditi za Njemački Crveni krst. U ambulanti pored Dagmar Zillig rade još dvije ljekarke. „To je težak posao za ženu“, kaže. Teško je uklopiti vrijeme potrebno za porodicu i posao. Zillig nema djece. Želju je istina imala ali u početku „nije išlo“, priča. Kasnije je bilo prekasno.

Njen suprug je brodski inžinjer. Četiri mjeseca provodi na brodu, dva kod kuće. Njih dvoje upoznali su se na jedrenju. Međusobno povjerenje je veliko: „Kada se razbolio moj otac, moj muž je uzeo šest mjeseci neplaćenog dopusta.“ Njenim roditeljima je bila potrebna medicinska njega i prebačeni su u Rostock. Najprije joj je preminula majka. Otac je dobio krvarenje mozga. Dagmar Zillig se devet godina intenzivno brinula o njemu. Uprkos brojnim poteškoćama našli su način da ponovo komuniciraju. „Svi su mi govorili, ne razumije te, a ja sam znala da on to može“, kaže Dagmar Zillig.

Majstorica „ljekarske terapije“

Naklonost i blizina u medicini mogu biti odlučujući faktor, tvrdi Zillig. U ambulanti za hitne slučajeve uključuje se alarm. Ovo je već treći slučaj danas. Kod jednog čovjeka došlo je to alergijske reakcije, vjerovatno reakcija na lijekove. Na licu mjesta Dagmar Zillig se ne suzdržava prići i opipati pacijenta. „Najvažnije mu je dati osjećaj da sam ovdje i da će sve biti dobro“, objašnjava kasnije. Pacijent u međuvremenu diše mirnije. „Ovo zovemo ljekarska terapija“, kaže sa smješkom na licu Zillig.

Iako od smrti oca prije godinu dana na Dagmar Zillig kod kuće niko ne čeka, ona se ne osjeća usamljeno. U slobodno vrijeme planira godišnji odmor sa suprugom, piše tekst za predavanje na seminaru za ljekare. Uvijek ima nešto za raditi. I ježevi su tu, kao i susjedi. „Susjedi često zvone na moja vrata. Ovdje žive još dva ljekara, ali kada nešto zatreba, svi dolaze kod mene. Nema kraja radnom vremenu. Kada si ljekar, onda si to 24 sata“, kaže Dagmar Zillig.

Autorice: Luna Bolivar / Belma Fazlagić-Šestić

Odg. urednica: Marina Martinović