Danas se obilježava godišnjica terorističkih napada u Londonu

7. juli 2005 godine u Londonu. Vrijeme u koje najveći broj ljudi ide na posao. Novine objavljuju izvještaje o odluci da London bude domaćin Olimpijskih igara 2012 godine. Dobro raspoloženje prestaje oko devet sati kada počinju stizati vijesti o incidentima u podzemnoj željeznici. Najprije je stigla vijest da je negdje do incidenta došlo zbog velikog napona struje u na jednoj stanici i onda, odjednom se počelo govroiti o eksplozijama. Među stanovništvom je zavladao strah i zbunjenost. Spasilačke ekipe hitaju ka Londonu, policija je zatvorila stanice i ulice. Kratko prije deset sati zabilježeni su novi pozivi za pomoć. Došlo je do eksplozije u jednom autobusu. «Registrovano je oko šest eksplozija, jedna u autobusu, druge u blizini stanica. Mnogo je povrijeđenih, no naš plan spašavanja funkcionira. Trenutno ne vozi ni jedan autobus niti voz. Bilo bi najsigurnije kada bi svi ostali na mjestima gdje se sada nalaze», čuje se na radiju.

Bespomoćnost policije

Ni sam šef policije u tom trenutku nije imao tačan pregled zbivanja. Nešto kasniije znalo se da su zabilježene tri eksplozije u podzemnoj željeznici i jedna u autobusu.Bilo je angažovano stotitne ljekara, vatrogasaca i medicinskih sestara koji su pokušavali zbrinuti povrijeđene. Dan nakon napada, kraljica Elizabeta II posjetila je jednu bolnicu gdje se zahvalila osoblju za njihov angažman:«Želim izraziti svoje divljenje za građane našeg grada koji su odlučni u namjeri da nastave živjeti kao i do sadaTo je pravi odgovor na ovo što se deislio.

Vjera u Boga

Gill Hicks, preživjela iz voza koji je saobraćao u pravcu Picadilija dugo je ležala u bolnici. Prošlog decembra ona se udala za svog dugogodišnjeg momka. Na nogama je imala proteze što simbolizira njenu jaku želju za preživljavanjem koja joj je pomogla, kako kaže da preživi najgore trenutke u svom životu:«Nisam se molila Bogu već sam sa njim direktno razgovarala.Vjerujem zaista da sam kada sam odlučila da ostanem pri svijesti, donijela jednu svjsnu odluku. Rekla sam sama sebi: ovdje ne želim umrijeti. Ovo nije kraj, ovo nije mjesto, na kome će Gill Hick umrijeti.»