«Dani berbe grožđa 2006»

Kako potvrđuju pisani spomenici, beskonačna ljubav koja Hercegovca veže za vino traje najmanje već tri tisuće godina. Na ogromnom prostranstvu škrtog hercegovačkog krša koji započinje u gornjem toku rijeke Neretve, a svoj kraj nalazi negdje kod Vida i Norina, svaka oaza koju je u kamenu priroda podarila specifičnom crvenicom nasađena je vinovom lozom. Kao što se god Neretva brzinom, čistoćom i bojom razlikuje od drugih rijeka, tako se i hercegovačka vina, sličnim osobinama, razlikuju od drugih vina. Za Hercegovinu vino je kao i čedo: svake godine u ovo doba ono se rađa i svake godine ono je drugačije naravi, poput nemirnoga i mirnoga djeteta, ali uvijek vjerno tradiciji majke koja ga je rodila.

«Ivo Andrić je u romanu Omer Paša Latas dao najbolju definiciju hercegovačkog vina: Dragocjeno vino, tvrdog, a blagoslovljenog kraja kao da čovjek pije smijeh i pjesmu, a poslije treće čaše samo smijehom i pjesmom pozdravlja svijet oko sebe».

Riječi su to Ivana Vasilja, člana udruge hercegovačkih vinara koji se svake godine okupe na „Danima berbe grožđa u Brotnju“. Kao jedna uvertira „vremena grožđa“ kako ga nazivaju u Hercegovini, a čini berbu, stavljanje u badanj, te iščekivanje da napokon mošt postane vino, kako bi se prelilo u bačve i u boce, da bi se sve okončalo veseljem oko kazana u kojima se peče rakija, vinari se tradicionalno okupe u Čitlučkom kraju i razmjenjuju svoja iskustva

« Sretni smo ovom godinom. Imali smo prilično ravnomjerno raspoređene periode sunca i kiše tako da je ove godine grožđe jedno od kvalitetnijih ovih godina. Sigurno će ovogodišnje vino ostati upamćeno».

Trenutno je u Hercegovini zasađeno oko tri tisuće hektara vinove loze, a kako ističu iz udruge vinara planira se u što skorije vrijeme doći do brojke od deset tisuća hektara. Velika većina grožđa će otići u pravljenje tipičnih hercegovačkih vina žilavke i blatine. Blatina je crna, kako je pjesnici nazivaju „duboko crno oko djevojačko“, zbog kojeg su Hercegovci jedini u svijetu koji takozvano tamno vino ne zovu „crvenim“ nego crnim“. Žilavku pjesnici nazivaju ljubavnom pjesmom, sevdalinkom, snagom izniklom u kamenu, u žilama i damarima ove zemlje.

Vino u Hercegovini nije samo užitak, nego i način života, životni moto. A o načinu pića možda najbolje piše pjesnik Mile Stojić koji kaže „nije dostojan piti vino, onaj koji ga pije kao vodu“. Hercegovci su ponosni na svoja vina i teško da će ga se ikada odreći, vjerujući u onu staru izreku: od vina se ništa bolje ne može kupiti.