Iran Unruhen

Ahmadinedžad se plaši svojih protivnika: Miting solidarnosti sa demokratskim pokretom u Egiptu u Iranu je zabranjen. Snage bezbjednosti okružile su kuće opozicionih lidera Musavija i Karubija, blokirali satelitski programi i mobilnu telefoniju. Ukratko, sve je urađeno kako bi se spriječile planirane demonstracije.

Ali, uzalud. Uprkos prijetnjama i masovnom prisustvu snaga bezbjednosti, hiljade protivnika režima izašlo je na ulice Teherana. A takođe, protesti su bili i u drugim gradovima.

Signal je jasan: Novi talas demonstracija u Iranu je tu. "Zeleni pokret" je još živ uprkos nasilju i političkom progonu, a mir na ulicama u posljednjih nekoliko mjeseci bio je varljiv i krhak.

Nezadovoljstvo aktuelnim stanjem u zemlji je najmanje onoliko koliko u Tunisu i Egiptu. Nasilje i ugnjetavanje nisu, ni na srednjem a ni na Bliskom istoku, odgovarajuća sredstva za rješavanje problema društva.

Razvoj situacije u Iranu pokazuje još da despoti nisu sposobni za učenje. Iranski predsjednik Ahmadinedžad nije razumio signale iz Kaira, kao što ni prije 32 godine persijski Šah nije čuo narodne vapaje za slobodom i demokratijom. Demokratski pokret u Tunisu izazvao je politički potres u čitavom regionu. Njegov izdanak dostigao je arapski svijet a sada se proširio i do Irana. Postoje razlike između Tunisa, Teherana i Kaira, ali takođe postoje i mnoge sličnosti.

Nezadovoljstvo stanovništva je ono što karakteriše ovaj region. A nezadovoljstvo nije samo materijalne prirode, već kompleksan fenomen. To je pojava u društvu koje je diglo svoj glas, u kojem dominiraju korumpirani despoti, nesposobni da osjećaju i reaguju na promjene.

No, stasala je nova generacija mladih - internet generacija. Generacija kosmopolita povezanih sa svojim vršnjacima širom svijeta. Ovi mladi ljudi se porede sa mladima iz industrijski razvijenih zemalja. I to budi velika očekivanja. Mladi u Egiptu i Tunisu traže dostojanstven život i perspektivnu budućnost. To su zahtjevi koji se ne smiju ignorisati.

No, "zeleni pokret" u Iranu je napravio grešku. Čekao je da se poklope religiozne i političke prilike kako bi izašao na ulice i protestovao. Snage bezbjednosti su stoga imale dovoljno vremena da se pripreme na nove talase demonstracija. Demonstranti u Egiptu su takozvanim "Danima bijesa i srdžbe" sami stvorili prilike.

No, bilo bi naivno povjerovati da su Egipćani i Tunižani, sa protjerivanjem vlastodržaca Mubaraka i Ben Alija, završili revoluciju i ostvarili demokratske uslove. Ali, oni su u tom smjeru napravili veliki korak. O tome iranski opozicioni pokret i može i mora učiti. Samo će tako i za Iran biti svjetla na kraju tunela.

Autor: Jamsed Farugi/ Svetozar Savić

Odg. urednica: Belma Fazlagić Šestić