Desnica u vrijeme „tečne demokratije“

Alternativa za Njemačku (AfD) niti je pala sa neba, niti ustala iz pakla. Ona je samo popunila rupe. Pojedini politikolozi govore o nedostatku „desnice" u stranačkom spektru. Drugo, manje teoretsko objašnjenje glasi: prilično mnogo frustracije se nakupilo i sada se kanališe kroz AfD.

Frustracija zbog političara koji se premalo brinu o svakodnevici ljudi, o porastu kriminala, lošim autobuskim i željezničkim vezama ili školama koje propadaju. Na istoku zemlje, u glavnim uporištima AfD, na sve to dolazi i šok od surovog zaokreta ka kapitalizmu.

U čitavoj zemlji zarade su godinama stagnirale. Na zapadu nedostaje novca za lokalne samouprave i izgradnju puteva. Ali zato nije bio problem naći novac za spasavanje banaka u vrijeme krize evra. Tako se izgubilo povjerenje – dragocijena i osjetljiva valuta u odnosu političara i građana.

Na sve to, u zemlju je stiglo više stotina hiljada izbjeglica. Dočekani su sa mnogo empatije i solidarnosti. Takav odnos državnih službi i komšija nedostaje onima koji sebe vide kao socijalne gubitnike.

U toj situaciji, mnogi njemački mediji zanemarili su svoju ulogu, koketirajući sa političkim i privrednim elitama. Bivši profesor novinarstva Mihael Haler proučavao je izvještavanje medija za vrijeme izbjegličke krize i iznio poražavajući zaključak: vrline poput nezavisnosti i distance potisnula je narcistička samodopadljivost, piše Haler za magazin Cicero.

Bilo je to plodno tle za njemačke desničarske populiste, i još dugo će ostati, sve dok se razmišljanje etabliranih stranaka ne promijeni. Ipak, prošle godine se mnogo toga pokrenulo. Na agendi političkih stranaka ponovo su se pojavili termini kao što su „domovina", „bezbjednost" i „zajedništvo". Političari se usuđuju da tematizuju osjetljive teme kao što je šok od ujedinjenja Njemačke.

Zli jezici bi mogli da tvrde da druge stranke sada slijede AfD. Barem bi dvije velike ponosne narodne stranke – Demohrišćanska unija i Socijaldemokratska partija – trebalo da imaju dovoljno dostojanstva da se tome odupru. Odgovor bi bio da se stranke pokazuju kao žive organizacije koje programski i personalno mogu dalje da se razvijaju. Da taj put funkcioniše pokazuju nove vlade u Francuskoj i Austriji.

Dakle, kako će velikim strankama u Njemačkoj biti za dvije ili pet godina najviše zavisi od njihove sposobnosti da se obnove.

AfD tek mora da pokaže da za veliku politiku ima prave ljude, strukture i izdržljivost. I dalje je to stranka protesta koja profitira od toga što se protivi postojećim konceptima. Za sada se ne može očekivati da AfD već ove godine može i hoće da napravi sljedeći korak – kao Slobodarci u Austriji – naime da postane koalicioni partner konzervativaca.

Ostaje otvoreno da li će AfD srednjeročno uopšte biti u stanju da postane dio vlade. Jer više od drugih stranaka AfD potresaju unutarstranački sukobi.

Populistički stranački šefovi u drugim zemljama podigli su autoritarne zidine. Između ostalog i zato da stranku ne bi oslabili unutrašnji sporovi. AfD nema snažnu ličnost na čelu koja je to u stanju da uradi. Opasnost da stranka narednih mjeseci postane autoritarna nije tako velika. Ali možda je to samo pitanje vremena.

Još uvijek ima funkcionera, članova stranke i birača koji se tome opiru. To nadzire i njemačko civilno društvo. I pored uspjeha AfD važi sljedeće: Nijemci imaju istorijski problem sa prevelikom koncentracijom moći u rukama jedne ličnosti. „Hitlerov-gen" i dalje je u povlačenju.

Uostalom, duh vremena u zapadnoj Evropi poznaje i drugačiji pravac. Sebastijan Kurc i Emanuel Makron sa svojim „pokretima" preispituju smisao klasičnih stranaka i njihovih struktura moći. Makronov pokret bi trebalo da bude laboratorija ideja, bez prisile na članstvo. „Lista Sebastijan Kurc" želi da bude „otvorena platforma" jedne „nove narodne stranke". Cilj obojice političara je da što više građana uključe u politiku i time postanu bliži ljudima.

Sličnih pokušaja u Njemačkoj ima već godinama. Jačaju savezi poput „Slobodnih birača". Vanstranački gradonačelnici preuzimaju gradske skupštine. Pokušaj da se politički procesi nanovo organizuju putem interneta, kao mješavina reprezentativne i direktne demokratije, Piratska stranka je nazvala „tečnom demokratijom" (liquid Democracy).

I diskusija o manjinskoj vladi u Njemačkoj sa promjenljivom većinom pokazuje: nešto se pokreće. Ukoliko se politički duh vremena bude razvijao u tom pravcu AfD bi uskoro mogao da djeluje staromodno. Njihovi sljedbenici doduše tvrde da demokratiju žele da podignu na viši nivo, dok unutar stranke drugačije deluju: tamo ima više alfa-mužjaka nego timskog duha.

Dakle, političke zvijezde obećavaju dinamičnu godinu za AfD i druge stranke. Šta će biti za dvanaest mjeseci? Možda samo astrolozi znaju.