Devalvacija nije rješenje za eurozonu

Joahim Štarbati, profesor ekonomije na univerzitetu u Tibingenu, zajedno sa trojicom kolega uložio je 1997.godine tužbu Ustavnom sudu zbog uvođenja eura. Danas, profesor kaže da su se neki od argumenata protiv uvođenja zajedničkog novca pokazali tačnim: „Euro su uvele zemlje koje su različite kada je o ekonomskoj politici riječ. Neke su bile usmjerene na stabilnu privređivanje, u slučaju nekih drugih u to su postojale ozbiljne sumnje. Tako su spojene zemlje koje baš ne idu zajedno“, kaže Štarbati.

Korist i šteta

Grčka, Italija, Španija i Portugal godinama su imale veliku korist od monetarne unije i bilježile visoke stope rasta. Sada od rasta više nema ništa, ali su ostale propratne pojave – zarade i dalje rastu, ali ne i produktivnost tako da su troškovi proizvodnje sve veći, a konkurentnost sve manja. Da još imaju nacionalne valute, te zemlje morale bi da pribjegnu devalvaciji o čemu profesor Štarbati kaže: „Ako se uzme u obzir razvoj proteklih godina, ta devalvacija bila bi poprilična – u slučaju Italije 40 procenata, Španije 30, Grčka je negdje između“.

Gvozdena disciplina

Ali, pošto svi imaju euro, od devalvacije nema ništa. Da li bi zato bilo pametno da izađu iz monetarne unije i napuste evro? Jirgen Mates iz Institua njemačke privrede kaže da tako nešto ne dolazi u obzir:

„To nije realno. Faktički, ulazak u monetarnu uniju za neku zemlju je definitivna odluka, povratka nema. Izlazak u ovom trenutku za bilo koju od tih zemalja značio bi još dublju krizu zbog nepovjerenja finansijskog tržišta“, smatra Mates.

Opredjeljenje za euro, dakle nije samo monetarna, nego i sudbinska odluka. Nešto kao jednosmjerna ulica, jer bi izlazak imao katastrofalne posljedice. Dakle, kao jedini lijek ostaje da se ugrožene zemlje same spašavaju i to gvozdenom disciplinom kada je riječ o visini zarada i trošenju novca, kažu stručnjaci.

Autori: R. Venkel, N. Briski

Odg. urednica: B. Fazlagić-Šestić