Dezerteri kao stvarni heroji

"Bilo mi je potpuno jasno šta me čeka ako me uhvate, i naravno, bilo me je strah, ali je želja da prebjegnem na drugu stranu i da više ne budem u službi tog režima bila jača“, priča Rihard Vadani (Richard Wadani) koji je u oktobru 1944. pobjegao iz redova Vermahta i prešao na stranu savezničke vojske. On je jedan od rijetkih Austrijanaca kojima je bijeg iz redova Vehrmahta (Wehrmacht) pošao za rukom, više od 1.500 drugih je u bijegu uhvaćeno i osuđeno na smrt.

No i pored toga što je već neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata bilo jasno da je ovaj čin predstavljao zapravo borbu protiv fašizma, dezerterima Vermahta u Austriji do danas nije odato gotovo nikakvo priznanje. Šta više, pojašnjava Vadani, oni se sve do prije nekoliko godina nisu usuđivali javno govoriti o tome šta ih je ponukalo na ovakav potez.

“Morali smo se kriti”

Kao jedan od razloga za takvu atmosferu u zemlji, Manfrid Rauhštajner (Manfried Rauchsteiner), bivši direktor vojno-historijskog muzeja u Beču, navodi kako je vlast u godinama nakon rata imala druge prioritete. „U Vehrmahtu je služilo oko 1,2 miliona Austrijanaca. Dodaju li se tom broju članovi njihovih porodica, to je cifra od oko 3 miliona ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili u dodiru sa Vermahtom. Mnogi od njih su nakon rata bili u ratnom zarobljeništvu van Austrije i prvi zadatak bio je vratiti te ljude njihovim kućama“, kaže Rauhštajner.

Rihard Vadani tvrdi, međutim, kako su i decenijama nakon rata bivši pripadnici Wehrmachta, i ostali simpatizeri nacističkog režima, državi bili važniji nego antifašisti. „Za dvije velike stranke u zemlji, dakle za Socijaldemokrate i za Narodnu stranku, i neposredno nakon rata a i kasnije bili su važni samo birački glasovi. Simpatizere nacističkog režima i bivše vojnike Vermahta oni su pridobijali govoreći im kako su se borili za svoju domovinu i kako su samo izvršavali svoju dužnost. Upravo ta manipulacija javnosti dovela je do toga da smo se mi morali kriti“, kaže Vadani.

Austrija mora stati iza dezertera

Danas, 70 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, predstavnici Stranke zelenih zahtjevaju, kako kažu, potpunu rehabilitaciju dezertera iz Vermahta. 2005. oni su, istina, priznati kao žrtve nacističkog pravnog sistema, što je malom broju preživjelih omogućilo povlastice na određene medicinske usluge. Stranka Zelenih, kao i organizatori izložbe „Šta je tada bilo pravo....“, koja je u toku i koja dezerterima odaje priznanje, smatraju, međutim, da to nije dovoljno. „Povlastice te vrste su, naravno, pozitivna stvar, ali bi bila velika razlika ako bi zakonodavna vlast takođe i zvanično, na osnovu današnjih saznanja, nepovratno poništila presude iz tog vremena“, kaže Tomas Geldmaher (Thomas Geldmacher), kurator izložbe.

U narodnoj i socijaldemokratskoj stranci navode kako bi „pojedinačno“, odnosno „od slučaja do slučaja“ bili spremni poništiti i pravne odluke nacističkog režima, odbijaju, međutim, kolektivno poništenje svih presuda iz vremena Nacionalsocijalizma. Rihard Vadani kao i predstavnik Stranke zelenih, Albert Štajnhauser (Albert Steinhauser), ovaj prijedlog smatraju uvredljivim. „Mora se nedvosmisleno reći da su te presude bile pogrešne, to je moralna dužnost države, i republika Austrija mora konačno stati iza dezertera“, kaže Štajnhauser.

Ovakva odluka bila bi važna poruka za buduće genaracije i važna lekcija iz predmeta „civilno društvo“, dodaju Zeleni. Jer, odbijanje poslušnosti vlasti koja je u tom trenutku na čelu države, nekada je veće herojstvo od slijepog izvršavanja dužnosti.

Autor: Emir Numanović

Odg. urednik: Svetozar Savić