Dječije selo kod Tuzle

U Ulici Rudolfa Walthera u naselju Turija nadomak Tuzle živi dvanaestogidišnja Irfana, jedna od sedmoro djece iz porodice Zora, smještenih u selu mira izgrađenog za djecu bez roditeljskog staranja.

„Ima nas ukupno sedmoro. Ima Zilka, Elzar, Selima, Irfan, Eldar,Irma.“

Irfana Zora je sa braćom i sestrama u selo došla prije pet godina. Svako dijete ima po nekoliko kumova, uglavnom iz Njemačke i Italije. Djeca su emocionalno veoma vezani za svoje kumove i raduju se svakom novom susretu, pojašnjava Osman Pozderović, direktor Sela.

„Dođu kumovi ovdje kod nas par dana budu sa djecom, igraju se sa djecom. Djeca kad dobiju kumove ovdje, to je nekako neopisivo, to su suze, to je radost, ali bude i dosta suza na rastanku.“

Irfana uz svoje kumove uči i nekoliko stranih jezika, koji joj, čini se idu od ruke.

U selu je danas smješteno 135 djece, a selo funkcioniše na principu porodice. Svaka porodica ima pomajku, koja sa djecom boravi 24 sata. Nafija Đaković, ili kako je u selu zovu mama Finka, kaže da život danas ne bi mogla zamisliti bez svoje devetoro djece i da su veze između pomajki i djece izuzetno jake.

„Svoju sam dušu našla tu i srce svoje predala njima. Meni nije teško za njima raditi. Ovako gledajući i njihove emocije prema meni, zaista sam postigla i da me ta djeca vole i da me razumiju, što i ja teko pružam njima i odmah je to sve lakše podnijeti.“

Uz pomajke sa djecom tokom dana borave i tete, osobe koje u porodici imaju uglavnom ulogu pedagoga. Edina Hrvatović po profesiji je prosvetni radnik, a rad u Selu za nju je poseban izazov, ali posao koji veoma uspješno obavlja.

„Mi smo jako bliski, s obzirom da sam već dugo tu. Oni se meni obrate bilo šta da im treba, ja im uvijek izađem u susret, možemo o svemu da porazgovaramo i jednostavno imam lijep odnos, dobar odnos.“

Selo Mira, fondacije Rudolf Walther o djeci se brine i nakon njihovog punoljetstva. Nedavno je u blizini sela otvorena i tzv. „Kuća na pola puta“ u koju su smještena djeca koja su napustila selo sa navršenih 18. godina. Za vrijeme boravka u selu, djeca su obavezna završiti i nekoliko zanatskih kurseva, a s obzirom da je u okviru kompleksa i veliko poljoprivredno dobro, te pekara i nekoliko radionica, djeca su još od djetinjstva naviknuta da rade i zarađuju džeparac.

„Mi djecu ne puštamo sudbini nakon 18 godina napolje, već mi produžavamo taj njihov rok. Mi želimo da djeca odu odavdje sa finim vaspitanjem, da imaju svoju diplomu, da su nešto i naučili i da mogu samostalno da se uhvate u koštac sa ovim našim momentalnim životom.“

Selo u Turiji spada među najbolje organizovane ustanove za smještaj djece bez roditeljskog staranja u BiH. Tuga i nevolja koja je ovu djecu zadesila u njihovim životima, ne može se primjetiti na njihovim licima, zadovoljnim životom koji im daje mogućnost da uz pomoć dobrih ljudi postanu obrazovani i samostalni građani Bosne i Hercegovine.