Djeca na ničijoj zemlji

“Ono što neka od ove djeca crtaju su strašne stvari”, kaže Iro Kofokotsios. “Ljudi s vatrenim oružjem, rat, mučenja.” 18-godišnjakinja Iro je na pogranično područje između Grčke i Makedonije došla sa skupinom volontera iz Kršćanskog udruženja mladih ljudi YMCA. “Nismo im mogli donijeti šatore ili hranu, ali smo pomislili da bismo im mogli pokloniti barem osmijeh.”

Nasmiješena lica se rijetko viđaju u izbjegličkom kampu u grčkom gradiću Idomeni. Nakon što je makedonska vlada prošli tjedan objavila da će u tu zemlju ubuduće (pro)puštati samo izbjeglice iz Sirije, Afganistana i Iraka, na granici su “zapele” tisuće ljudi drugih nacija. Makedonija trenutno gradi i ogradu na granici, visoku tri metra.

Svaki dan na granici protestiraju oni koji ne mogu dalje, makedonska je policija protiv izbjeglica koristila šok-bombe i suzavac. Zbog nereda se granicu povremeno u potpunosti zatvara.

Kako dalje?

Na ničijoj zemlji kod Idomenija je završilo i oko 70 djece. Većinom iz Irana i Pakistana. Ima i dječaka i djevojčica koji su pobjegli iz Maroka, Somalije, Sudana ili Bangladeša. Mnogi su ovdje s roditeljima, a neki su prepušteni sami sebi. Nakon zatvaranja granice oni čekaju u provizornom izbjegličkom kampu koji su podigle humanitarne organizacije i ne znaju što dalje.

Približno četvrtina od 700.000 izbjeglica koje su u ovoj godini došle u Grčku su djeca. Svi oni iza sebe imaju opasno putovanje preko Sredozemnog mora. Po navodima Kate O'Sullivan iz organizacije Save the Children, od objavljivanja fotografije mrtvog tijela sirijskog dječaka Aylana Kurdija početkom rujna, u Sredozemlju se utopilo još oko 110 djece. Ali kako stvari stoje u Idomeniju, oni koji su se uspjeli prebaciti preko mora, a ne potječu iz Sirije, Afganistan ili Iraka, možda su uzalud riskirali svoje živote.

Traumatska iskustva djece se zrcale u onome što oni pričaju i crtaju. Većina djevojčica i dječaka u Idomeniju nadaju se boljoj budućnosti. “Imam stotine crteža kuća, kuća u kojima djeca žele živjeti kada konačno dođu na cilj”, priča O'Sullivan.

A sad je ostvarivanje snova te djece pod znakom pitanja. “Zatvaranje granice otvara vrata nasilju, izrabljivanju i krijumčarenju”, kaže Bertrand Desmoulins iz UNICEF-a, organizacije Ujedinjenih naroda za djecu. “Mnogi maloljetnicu su tako odlučni u svojoj nakani da dođu u Njemačku i tamo studiraju, postanu liječnici ili inženjeri, da su spremni učiniti sve samo kako bi prešli granicu.”

Na drugoj strani…

I Alexandra Krause iz UNHCR-a kritički gleda na zatvaranje granice. Ona radi u jednom kampu na makedonskoj strani granice. “Zatvaranje granice otvara prostor za prijevare, odjednom je svatko Sirijac ili Iračanin.”

Sretni su oni koji imaju “pravu” putovnicu, koja im omogućava prelazak preko granice. Među njima je i Feda i njezina obitelj. Jednogodišnja Sirijka je s tetkom i njezinim mužem pobjegla iz jednog sela u blizini Homsa. S njima su i dvije rođakinje, stare tri i četiri godine. Odlučili su napustiti Siriju nakon što je jedna bomba pala na njihovo selo i odnijela živote šest odraslih osoba i 12 djece. “Oni su čekali u redu za kruh.”

Kada su napokon, nakon dugog i opasnog puta preko Sredozemlja, stigli na grčko-makedonsku granicu, ni Feda ni njezini pratitelji nisu mogli dalje. “Morali smo čekati cijelu noć”, kaže djevojka. “Nismo spavali, ništa nismo jeli. Bilo je jako hladno. Sretna sam da smo sad na drugoj strani.“ I sad želi dalje. Cilj joj je Njemačka. „Želim opet ići u školu i postati inženjerka.“