1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Dolaze Kajzerovi Bošnjaci

29. maj 2010

U austrijskom Kečač-Mautenu u toku je izložba pod nazivom „Die Bosniaken kommen“ ili „Bošnjaci dolaze“, kojom autori žele detaljnije predstaviti bosanskohercegovačke vojnike u Austrougarskoj Monarhiji.

https://p.dw.com/p/NbDa
Kajzerovi BošnjaciFoto: Emir Numanovic

Kako bismo odmah na početku preduhitrili bilo kakve manipulacije u dnevno-političke svrhe, najprije nekoliko činjenica: 40% bosanskohercegovačkih vojnika u vojsci Austrougarske monarhije bili su pravoslavne vjeroispovijesti, 30% bili su muslimani, 25% katolici, dok su 5% činili Jevreji i evangelisti. Svi su, bez obzira na vjeroispovijest, kao sastavni dio uniforme nosili fes i orijentalne hlače, i svi su nazivani Bošnjacima. Objašnjava ovo Christoph Neumayer (Kristof Nojmajer), jedan od autora i izdavača knjige “Des Kaiser Bosniaken“ i dodaje, smješkajući se, kako su njegovi izvori objektivni i zagarantovano nepristrasni.

Hrabri i požrtvovani

Sama knjiga, koju je objavila izdavačka kuća Militaria (Verlag Militaria) gotovo je monumentalna, velikog formata, sa 335 stranica, preko 600 fotografija i nekoliko stručnih tekstova u kojima se detaljno analizira okupacija BiH, te struktura, organizacija i uniformiranje bošnjačkih vojnika – „multikonfesionalne i zasigurno najegzotičnije trupe u vojsci cijele Monarhije“. I već u samom uvodu u knjigu Neumayer navodi kako su Bošnjaci bili izuzetno hrabri, požrtvovani i pouzdani vojnici, te kako je već samo njihovo pojavljivanje na linijama fronta izazivalo strah u protivničkim redovima.

„Bilo je opšte poznato da je npr. italijanska vojska zazirala od Bošnjaka, jer su posebno u pješadijskim okršajima bili jako efikasni“, kaže Neumayer. „Znajući da je to tako, da ulijevaju strahopoštovanje, druge monarhijske jedinice koje su ih zamjenjivale bi, nakon izmještanja Bošnjaka na druge dijelove fronta, i same nosile fesove i angažovale imame koji su se redovno oglašavali kako bi neprijatelj mislio da su Bošnjaci još uvijek tu. Povlačenje Bošnjaka se željelo zataškati, jer su protivnici, sve dok bi liniju fronta držali Bošnjaci, rijetko napadali“.

Flash-Galerie Östereichsungarniches Reich
Foto: Verlag Militaria

Strah i trepet

No, nisu Bošnjaci samo na linijama fronta bili „strah i trepet“, već i u unutrašnjosti Monarhije, u Beču, Budimpešti i Gracu, gdje su služili u osiguravanju ministarstava ili kao pomoć policiji pri smirivanju nereda i demonstracija. Bilo je to vrijeme socijalnih i nacionalnih pobuna i nemira, kaže Neumayer, a Bošnjaci su, dodaje, bili dosljedni i konzekventni. Prvenstveni razlozi za njihovo slanje u unutrašnjost Monarhije bili su, ipak, drugačije prirode. Sa jedne strane, monarhijska uprava je nakon osvajanja BiH stanovništvu u unutrašnjosti željela pokazati svoje „egzotične Bošnjake“, dok je sa druge strane i Bošnjacima valjalo pokazati lijepe i raskošne gradove Monarhije. Time ih se željelo fascinirati i učiniti ponosnim na njihovo novo carstvo. „Danas bi se reklo, bio je to dobar marketinški trik“, smije se Neumayer. I zaista, kakve je sve trikove u pristupu Bosni i Hercegovini morala primijeniti Austrougarska monarhija, da je u njenom stanovništvu za tako kratko vrijeme dobila tako odane i požrtvovane vojnike? Muslimansko stanovništvo je, svega nekoliko godina prije uvođenje opšta vojne obaveze 1882, pružalo najžešći otpor okupaciji od strane jedne „kršćanske sile“, a nije li i pravoslavno stanovništvo ostalo vjerno Kajzeru čak i kada je Moarhija bila u ratu sa Srbijom. Christoph Neumayer o tome kaže: „Tipično za austrougarsku administraciju bila je garancija pravne sigurnosti za sve žitelje monarhije. Važan je bio i pristup imovinskom pitanju, te izgradnja zemlje uopšte. Ukratko, strukture pravne države su jako brzo postale vidljive i narod je to znao cijeniti. Posebno se obratilo pažnju i na vjerske potrebe vojske i stanovništva, u vojnoj službi bili su kako pravoslavni i katolički sveštenici, tako i imami u rabini. Rješavana su i pravno-imovinska pitanja vjerskih zajednica, islamska zajednica je dobila reis-ul-ulemu, itd… Sve je to uticalo na prihvatanje nove vlasti“, objašnjava Neumayer.

Flash-Galerie Östereichsungarniches Reich
Foto: Verlag Militaria

“Des Kaisers Bosniaken”

Sličnog je mišljenja i ambasador Bosne i Hercegovine u Austriji Haris Hrle, koji je u alpskom Kečač-Mautenu prisustvovao otvaranju izložbe „Bošnjaci dolaze“, koja je koncipirana upravno na temelju knjige „Des Kaisers Bosniaken“.

„Sve je to stvar pristupa“, kaže Hrle. „Pristup je zapravo ključna dimenzija u razumijevanju. Austrija je imala jedan jasan i pošten pristup, koji se poslije toga vidio na tome što nije bila kolonijalna sila. Ona je za sobom ostavila željeznicu, bazene, zgrade, ostavila je uređene zemljišne knjige. Znači, ona je ostavila dio sebe, a i mi smo naravno htjeli dati dio sebe u želji da učestvujemo u toj uređenosti i socijalnoj renesansi koju smo htjeli doživjeti sa tada vodećom silom u Evropi. I kada bi Brisel znao primijeniti one metode i onaj 'Know-How', koji je Beč znao primijeniti na BiH, mi bi već odavno bili u Evropskoj Uniji“, kaže ambasador Haris Hrle.

Međutim i danas su na terenu u BiH dva važna austrijska „izaslanika“; Visoki predstavnik Valentin Inzko (Incko) i vrhovni zapovjednik EUFOR-a, Bernhard Baird. Kolike su šanse da Austrija dakle i danas utiče na promjenu pristupa Evropske unije prema BiH? „Slabe“, kaže Hrle, „Austrija se trudi, ona svoje istine i znanja pokušava staviti nama u korist u Briselu, međutim situacija u kojoj birokrate odlučuju o ključnim političkim pitanjima ne ide u korist BiH. Birokratija možda ne može razumjeti suštinu vrijednosti koju BiH ima, principi BiH su univerzalni principi, u osnovi, to su principi Evropske Unije. Tolerancija, multikulturalnost, razumijevanje, priznanje drugog kao jednako vrijednog, to je uvažavanje. Mi smo taj princip pokušavali provesti tokom tisućljeća, tokom vjekova, a to je razrušeno u jednoj navali teškog nacionalizma čije je sjeme u BiH uvezeno iz vana“, kaže Hrle.

Flash-Galerie Östereichsungarniches Reich
Foto: Verlag Militaria

Autor: Emir Numanović, Beč

Odg. urednik: Svetozar Savić