Dušan Sekulić - majstor na klasičnoj harmonici

U završnici koncerta nastupio je sa pratećim rock bandom svojih školskih drugova. Svirao je sa osmjehom na licu, a baš kao da su na proljećnoj svjetlosti, uživali su svi koji su ga slušali.

Dušan Sekulić voli svirati jer, kaže, voli pustiti dušu na slobodu. Anđelisa rado svira, ali ga fasciniraju Bah i Mozart. Cijeni Bahovu preciznost, ali voli Mozartovu širinu. "Baha je tačnost odlikovala, svaki ton je na svom mjestu. Niste mogli nijedan ton ni da izbacite ni da ubacite, dok je Mocart bio s druge strane genijalan, u nekom drugom smislu, kao širina. Okean je bio, sloboda, razdraganost, svestranost, ljepota."

Moć klasike

U Sarajevu je, kako veli, samo rođen 1985. godine, a potom nastavlja život u Bijeljini, gradu u kojem njegovi Sekulići žive duže od stotinu godina. Harmoniku je zavolio već u petoj godini i vrlo brzo pokazao svoj raskošni talenat. Prvi učitelj mu je bio Mehmed Hanušić, čuveni majstor na harmonici i muzički pedagog.

"Iako sam ja klasičar sad, prvi koraci su bili vezani za našu narodnu muziku. S tim sam krenuo. Imao sam 6,5 godina kad sam krenuo na časove kod čika Mehe, potom sam upisao muzičku školu i tako je sve krenulo", priča Sekulić.

Osnovnu i srednju muzičku školu završio je u Bijeljini, a presudnu ulogu za Dušanovu ljubav prema klasici imao je profesor magistar Obrad Kajtović. Počeo je redovno vježbati, a potom su uslijedila takmičenja i nagrade.

Muzičar i fudbaler

Muzičko obrazovanje nastavlja na prvoj privatnoj Akademiji lijepih umjetnosti u Beogradu. Po završetku prve godine, nakon jednog koncerta u Austriji, prihvata ponudu za nastavak studija na bečkom konzervatoriju "Gustav Mahler". U klasi magistra Jovice Đorđevića usavršava svoju tehniku, završava konzervatorij i osvaja prve nagrade na takmičenjima u Austriji, Hrvatskoj i Italiji. Kako veli, imao je čast i zadovoljstvo da predstavlja BiH na svjetskom trofeju u Sarajevu.

Sve vrijeme školovanja profesionalno igra fudbal kako bi mogao plaćati školarinu. "Bio sam dobar, bio sam čak i reprezentativac Bosne i Hercegovine i prvotimac republike Srpske. Ovdje sam bio kapiten "Radnika", u Austriji sam igrao za Admiru. Ko zna, da sam se posvetio tome možda bih sad bio fudbaler, ali ne žalim."

Potom upisuje konzervatorij "Franz Schubert" gdje završava pedagoški smjer harmonike, te obavezni drugi smjer džez klavira. Uporedo predaje, a na istom konzervatoriju završava i master studij.

Napraviti nešto novo

Ipak, ne pronalazi se u poslu predavača i za sada ne prihvata primamljive ponude iz Austrije. Kaže da je to posao za starost, možda u nekoj od evropskih zemalja. Misli da savremeno doba nudi mnogo toga ružnoga, ali da sport, umjetnost i ljubav roditelja mogu biti dobar oslonac u životu. Prošle godine vratio se u BiH i želi napraviti nešto novo.

"Volim tu koncertnu priču, ta putovanja, ta druženja. Volim da vježbam i da nešto novo otkrivam, to me nekako ispunjava. Sad, što kažu, kod nas je to nekako teško, ali borit ću se za to da napravimo nešto novo", kaže Sekulić.

Svi treba zajedno da živimo

Koncert je posvetio svom pokojnom ocu koji mu je bio najveća potpora. Također i svojoj brižnoj majci i svojim prijateljima. Kaže da mu nikada nije bila bitna etnička, vjerska ili rasna pripadnost ljudi sa kojima se druži.

"Prije svega gledam ljude kakvi su, tako da mi je uopšte nebitno ko su, šta su i kako se zovu. Kod nas zakuhavaju neke stvari koje su totalno nebitne. Svi treba zajedno da živimo, svi smo tu. Pa komšija prvi vam je ko? Najveći prijatelj treba da vam bude. Svi smo tu, treba da se pomažemo", poručuje Sekulić.

Autor: Emir Musli

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić