Duž Save kroz pustoš

Prva jutarnja kafa u baštama kafića – Sremska Mitrovica djeluje spokojno. Ni po čemu se ne bi moglo naslutiti da se u ovom mjestu cijelih nedjelju dana vodila bitka za odbranu grada od nabujale Save i da su iz mnogih drugih gradova pristizali dobrovoljci za izgradnju odbrambenog pojasa. Međutim, na nekih 500 metara od centra grada, bedemi od naslaganih vreća sa pijeskom, viši od metar i po, podsjećaju na veliku opasnost koja je prijetila Mitrovčanima. Gradonačelnik Branislav Nedimović obilazi okolna mjesta gdje se još uvijek slažu džakovi. „Naš krizni štab je preduzeo sve mjere koje se tiču organizacije ljudstva i opreme, prije svega mislim na mehanizaciju, pijesak i sve što je neophodno da se nasip u podigne za još oko metar visine“, kaže on za DW. Nedimović objašnjava da su ovih dana imali najviši vodostaj koji je ikada zabilježen u ovom gradu – čak 867 cm, što je 65 cm više od prethodnog rekordnog mjerenja.

Iz južnog dijela Mitrovice preventivno je evakuisano nekoliko hiljada stanovnika, od kojih je oko 700 bilo smješteno po kolektivnim centrima. Jedan od tih centara je i sportska hala „Pinki“ u kojoj je ostalo pedesetak ljudi, polovina od toga volonteri. Sjede u kafiću u predvorju hale, koje služi kao improvizovana menza. Odjeća, hrana, voda, higijenska sredstva stoje naslagani na novom terenu unutar hale, zajedno sa gomilama džakova sa pjeskom. Ljudi opušteno ćaskaju, razmjenjuju nova saznanja i komentarišu hitnu situaciju koja se iz njihovog grada preselila u Sremsku Raču, selo na samoj granici sa Bosnom i Hercegovinom, kuda kreće i naša ekipa.

Vedro raspoloženje iz Mitrovice pretvara se u bijes i ogorčenost samo pet kilometara dalje, u selu Laćarak. Danima je ovdje vladao haos. Mještani su bijesni na lokalnu vlast, kažu da su bili ostavljeni sebi i da su sami uspjeli da spase šta se spasiti moglo. U blizini su i sela Bosut i Morović, iz kojih je stanovništvo takođe evakuisano.

Na strani Srbije, granični prelaz sa BiH stoji otvoren. Rampe su podignute, a granični policajac kroz prozor kancelarije dobacuje da može da se prođe do Sremske Rače, ali ne i na bosansku stranu. Kamioni natovareni džakovima i drugom opremom odlaze do Sremske Rače, isporučuju tovar, pa se vraćaju, a u selu ih, na centralnom kružnom toku, dočekuju mještani i dobrovoljci iz drugih mjesta, koji užurbano nadograđuju bedeme. Selo je za samo nekoliko dana potpuno opasano bedemima i zemljanim nasipima. Poplavni talas više ne može da pređe brane, uvjeren je Radivoj Golubović, predsjednik mjesne zajednice. „Ovdje uopšte nije prijetila opasnost od rijeke, dok nije došlo do izlivanja u Hrvatskoj. Nasip oko Sremske Rače bi izdržao poplavni talas i tri metra visine, međutim, desilo se to da nam je voda došla praktično iza leđa.“ Sremska Rača ipak nije doživjela sudbinu komšijskog sela, Jamena, koje je cijelo poplavljeno, a svi stanovnici evakuisani – u Rači su preventivno iseljeni žene i djeca, dokle god postoji opasnost.

Volonteri neće kući

Odmah po izlasku iz Sremske Mitrovice, na skretanju za Šabac, stoji policajac i preusmjerava saobraćaj. Govori kratko da se tuda ne može, jer je selo Drenovac poplavljeno i upućuje na pravac prema Bogatiću. Duž puta se ređaju naselja, a što se više približava Šapcu, sve se češće nailazi na imanja sa potopljenim dvorištima, plastenicima, baštama i štalama. Neki stanovnici su se već vratili i traže način da saniraju štetu.

Zgradu Crvenog krsta, nedaleko od ulaska u Šabac, nije teško prepoznati. Ispred vrvi od mladih ljudi u crvenim prslucima, hiljade litara vode u balonima i paketima naslagani su ispred ulaza. „U ponoć između petka i subote dobili smo poziv od Crvenog Krsta Srbije da se očekuje vanredno stanje i za tri sata nam je stigao prvi kontigent hrane i vode iz robnih rezervi“, priča za DW Snježana Petrović, koordinatorka Crvenog krsta u Šapcu. Kaže da su danonoćno angažovani punih nedelju dana. Umorna je, ali neskriveno ponosna na svoje volontere. Petrovićeva kaže da ih ima toliko da ponekad mora da ih tjera kućama kako bi se odmorili, ali volonteri ne žele da odu. U udarnoj noći, kada je pristiglo nekoliko hiljada dobrovoljaca iz Beograda, bilo je previše ljudi. „Mogli smo i sami. No srećni smo da su ljudi dolazili iz drugih gradova, čak su u jednom trenutku i vraćeni autobusi dobrovoljaca, jer nije bilo potrebe za njima“, kaže ona i dodaje: „Nismo doživjeli to što je doživio Obrenovac, zato što je preventiva dobro urađena.“

Sava je poplavila deo Starog grada, zajedno sa tvrđavom i izletničkim prostorom. Naseljeni dijelovi gradskih četvrti nisu poplavljeni. I ovdje su, dakle, deblji kraj izvukla sela oko grada.

Najduža noć u životu

Na samom ulazu u Obrenovac iz pravca Šapca stoji policijski punkt – policajci prilaze vozilima, provjeravaju dokumenta i namjeru ljudi koji su se uputili u grad. Novinare – ne puštaju. Kažu da je najavljena grupa novinara bila puštena „na sat vremena, u jedan dio grada“, nakon čega su ih ispratili i ponovo zatvorili ulaze. Sve koji ne mogu da prođu, preusmjeravaju na Surčin. Ipak, nešto manje od kilometra odatle, na Obrenovac se nadovezuje naselje Zvečka, u koje se život polako vraća. Automobili, motori i autobusi mimoilaze se sa vojnim, vatrogasnim i spasilačkim vozilima. Ispred jedne kuće stoji kamionet češke spasilačke službe, koja pumpama izvlači vodu iz jednog dvorišta.

Preko puta te kuće stanuje Slavica Vuković. U gumenim čizmama izlazi iz svog poplavljenog dvorišta, hodajući po improvizovanoj stazi od zidarskih blokova. „Zvali smo ove Čehe da dođu i ispumpaju nam vodu iz dvorišta, ali kažu da nemaju dovoljno jaku pumpu“, priča ova žena. Ona je, sa suprugom i kćerkom, jedna od rijetkih koji su svojevoljno izbjegli evakuaciju i ostali u Zvečki. Kćerka nije željela da ostavi njihova dva psa. „U srijedu i četvrtak, voda je polako počela da nam puni dvorište, podigla se do drugog, trećeg stepenika. A u petak... kada je to počelo da huči, kao u brdu kada se čuje onaj jak žubor, misliš da odnosi sve. Još je bila i noć. Mislim da nam je ta noć bila najduža u životu, nikad da svane.“

Njena kćerka Jelena ne krije bes na nadležne i više puta naglašava da nisu bili upozoreni na nesreću koja se sprema. „Bijesna sam, i zbog sebe i zbog svojih drugarica koje imaju djecu. Treba da javiš ljudima da postoji opasnost, da ljudi izađu, da se sklone, a ne ovako. Tu niko nije radio svoj posao kako treba.“ Kažu i da se na njihovo naselje voda sjurila iz tri pravca – od Save, sa kanala i sa Kolubare. Pokazuju nam fotografije načinjene sa terase – dobro se vidi kako je njihovom ulicom, umjesto saobraćaja, tekla prava rijeka.

Ispred kuće stoji mala porodična prodavnica, u koju ovih dana Jelena slaže ono što uspije da dobije od humanitarne pomoći. Komšije mogu da svrate i uzmu šta im treba. U blizini ne postoji nikakav punkt sa potrepštinama, mještani moraju da zaustavljaju vojna i policijska vozila na putu. „Samo čekaš kamione da prođu i da ti nešto izbace. Danas sam zaustavila neke momke u kolima, oni su meni sa usana pročitali riječ 'voda', tako da su stali i dali mi“, kaže Jelena. U njihovoj kući već nedjelju dana nema vode, dok su struju dobili. Međutim, njihove komšije, bračni par Đorđević, tek su stigli iz prihvatilišta i u svojoj kući su zatekli samo blato i uništeni namještaj; struje i vode nema, ali je njihovo šestoro dece na bezbjednom. Obje porodice, Vuković i Đorđević, nadaju se da će neko od nadležnih konačno doći da im ispumpa vodu iz dvorišta, a Đorđevići čekaju i na uputstva kako da očiste i dezinfikuju kuću.

Prihvatilište u Areni

Na putu za Surčin, na još jednom punktu, policija legitimiše one koji bi da prođu i provjerava prtljažnike, a čim se prođe most na Savi, nailazi se na nekoliko poplavljenih dionica puta, gdje voda skoro guta točkove automobila. Dan se završava ispred Beogradske arene, u kojoj posjetioci prolaze kroz striktnu proceduru, a po ulasku je obavezno nošenje zaštitne maske i rukavica. Za samo nekoliko dana, kroz ovo prihvatilište prošlo je više od 1.400 ljudi, a ostalo ih je oko 500. Volonteri kažu da su stanovnici Umke, Bariča i tek poneki iz Obrenovca pušteni da se vrate svojim kućama.

Studentkinja Petra Kukić je kao volonterka ovdje već nekoliko dana. Nije mogla, kaže, da se sjedi kod kuće i osjeća se beskorisno, dok je nekim ljudima potrebna pomoć. „Ima dosta ljudi koji bi pričali sa nama, traže nekoga da ih sasluša, jer im je teško“, priča Petra za DW. „Oni vam nešto traže, vi im to donesete i onda se sjete da bi mogli nešto i da vam ispričaju. Neki su skroz pozitivni, a drugi sasvim u depresiji.“ Petra kaže i da je ljudi često pitaju za informacije o stanju u njihovim mjestima. „Ovdje ima televizora, ali nisu oni toliko koncentrisani da prate vijesti, pa nas pitaju kada će moći da se vrate kući, koliko je kuća očišćeno, šta će se desiti ako im je kuća skroz srušena…“

Velika hala Arene služi kao magacin, dok su dušeci i privremeni šankovi sa namirnicama, pićem, igrama i časopisima poređani u predvorju. Tu ljudi sjede, leže, spavaju, razgovaraju. Mnogi hvale volontere i spasioce. Jedan doziva, video je novinare. Dušan Martinov iz Stublina, sela koje je potpuno evakuisano, ima potrebu da kaže kako su on i njegove komšije morali sami da spašavaju svoje porodice i ostatak romskog naselja, jer niko nije dolazio po njih. „Niko nam nije ostao u Stublinama, tako da ne možemo da saznamo kakvo je stanje tamo sada“, kaže on. „Čuo sam se sa jednim prijateljem koji mi je rekao da je mnogo loše u kući, da je sve propalo zbog toga što je voda dugo stajala u kućama, da je namještaj propao... I gdje ćemo da budemo, kako ćemo da se vratimo, ništa ne znamo.“

Jedan od volontera u Areni je i Ivan Milinčić, koji je po izbijanju krize u Šapcu, krenuo sa drugim dobrovoljcima organizovanim prevozom iz Beograda. Za tu noć kaže da ne bi voleo da se ponovi. „Kada je Vučić pozvao da se ide u Šabac i rekao da ima prevoza, ja sam odmah skočio i krenuo sam, pošto moje društvo nije htjelo. Organizovali su nam prevoz do tamo, a poslije nismo imali kako da se vratimo, pa smo blokirali put, jer nam nisu dali autobus.“ Ivan kaže i da ih je na kraju, poslije više sati čekanja, u Beograd vratio jedan šabački autobus.

Svjetla u Areni se negdje prigušuju, a negdje i potpuno gase. Djeca i dalje jurcaju hodnicima, zanimaju se igračkama i igraju fudbal sa volonterima. Stariji odlaze na spavanje. Pred njima je najmanje još jedan dan iščekivanja odgovora na pitanje da li će moći da se vrate u svoje domove i šta ih tamo čeka.