Erbil, drugi glavni grad Iraka?

Deutsche Welle: Gospodine Qoja, koliko je Erbil pogođen novim talasom izbjeglica?

Nihad Qoja: Veoma smo pogođeni. Još ranije je nekoliko talasa izbjeglica iz cijelog Iraka zahvatilo Erbil. Među njima je i ranije bilo hrišćana, jer su se, na primjer, u Bagdadu bojali za svoj život. U međuvremenu u kurdskom regionu na sjeveru Iraka imamo skoro million izbjeglica. Od tog broja je oko 250.000 izbjeglica iz Sirije, a ostali su iz drugih dijelova Iraka.

U kakvom stanju su ljudi koji dolaze u Erbil? Na primjer, izbjeglice koje su upravo stigle iz Mosula i drugih gradova. Koju pomoć im pružate?

Ljudi su u zaista velikoj nevolji. Neke porodice na svu sreću imaju rodbinu ili prijatelje koji se brinu o njima. Većina živi u izbjegličkim centrima koji su prepuni. Neki od onih koji su morali napustiti Mosul uopšte nemaju novca kako bi nešto kupili. Mnogi dolaze gladni i žedni. Neki su ovdje došli pješice. Oni se prihvataju i zbrinjavaju odmah po prelazu granice. Naravno, u onoj mjeri koja je moguća. U drugoj fazi izbjeglice se šalju u sigurna područja, u gradove i sela, što dalje od granice.

Problem je što jednostavno nemamo dovoljno resursa kako bismo izašli na kraj sa tako velikim brojem izbjeglica. Zbog toga smo zatražili pomoć međunarodnih humanitarnih organizacija. U Erbilu se trenutno nalazi delegacija THW-a iz Njemačke. Nadam se da će taj primjer slijediti i druge organizacije i pomoći tim ljudima, jer mi to sami ne možemo učiniti.

Da li su hrišćani u kurdskom regionu sigurni ili moraju strahovati da će i odatle biti protjerani?

Oni su apsolutno sigurni. Ovdje smo i ranije imali veliki broj hrišćana. Ovdje već stoljećima bez problema zajedno žive Kurdi, muslimani i hrišćani. Svako upražnjava svoju vjeru, međusobno se pomažu i tolerišu. Kurdsko stanovništvo izlazi ususret ljudima, tako da se hrišćani ovdje mogu osjećati kao u svojoj drugoj domovini.

Trenutno se ne može ni pretpostaviti kada će džihadisti biti zaustavljeni i kada će se hrišćani moći vratiti u Mosul. Da li oni dugoročno gledano mogu ostati u Erbilu?

Naravno da mogu ostati. Niko ih neće prisilno vratiti. Mi uvijek kažemo: Irački Kurdistan je domovina za sve ljude u Iraku. Tako je bilo u posljednjih 60, 70 godina. Kada su različite iračke vlade vršile politički pritisak na ljude, oni su bježali k nama na sjever Iraka. Tako je i dalje ostalo jer je kurdsko društvo tolerantno.

Da li izbjeglice u Erbilu uopšte imaju bilo kakvu perspektivu, na primjer da se zaposle?

Svaka osoba je slobodna i može raditi. Ako uspiju pronaći posao, onda će se i brzo integrisati. Međutim, jedan mali region ne može sam zbrinuti milion ljudi i za svakog pronaći posao. Čak i u velikim industrijski rezavijenim zemljama, kao što je Njemačka, izbjeglice ili stranci, imaju poteškoća da odmah po dolasku u zemlju pronađu posao. Kako onda da to funkcioniše u zemlji kao što je naša?

Kurdsko područje na sjeveru Iraka je postalo jedini bedem protiv terorističke grupe „Islamska država“. Mnogi kažu da bi Erbil mogao postati „novi Bagdad“ jer zapadne diplomate tamošnju regionalnu vladu koriste kao jednu vrstu platforme za svoje ciljeve. Da li možete zamisliti da Erbil postane novi centar iračke politike Zapada?

Erbil je već postao drugi glavni grad Iraka. Mi već imamo preko 30 inostranih predstavništava. Ovdje su se smjestile mnoge UN-ove institucije. Mnoge velike međunarodne firme su također ovdje: Erbil je davno postao Bagdadova zamjena.

Mnogi su mišljenja da se Kurdima kroz sve to pruža mogućnost dobijanja vlastite države i da tom cilju nisi nikada bili bliži. Da li Vi to također posmatrate na taj način?

Sigurno je da smo se približili osnivanju države. Ali, mi uvijek tvrdimo da želimo ostati u mirnom i demokratskom Iraku ako se sve političke partije oslanjaju na irački ustav. Međutim, ako problemi između sunita i šiita i dalje budu eskalirali, nismo spremni da se dalje uvlačimo u konflikt.Tada ćemo ići svojim putem.

Nihad Latif Quoja je gradonačelnik Erbila, glavnog grada kurdskog regiona u Iraku i sjedišta autonomne regije Kurdistan. 1981. godine je bivši sportista pobjegao od Saddamovog režima u Njemačku. U Bonnu je živio duže od 20 godina. U tom njemačkom gradu je, pored ostalog, bio aktivan u podršci iračkoj opoziciji. U domovinu se vratio 2004. godine.