1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Espressionizam u šoljici kafe

26. mart 2013

Za stanara zgrade obučene u reklamu malo značaja ima šta fasada promoviše. Svejedno mu je, kafa ili štednja, osiguranje ili mlijeko. Ali za pogled odozdo on je čovjek iz kafe. Ili kave. Ili kahve.

https://p.dw.com/p/184A0
Foto: DW

To nije samo jezička dosjetka, inspirisana smiješnom slikom prozora u pjeni. Za stanara zgrade obučene u reklamu malo značaja ima šta fasada promoviše. Svejedno mu je, kafa ili štednja, osiguranje ili mlijeko. Ali za pogled odozdo on je čovjek iz kafe. Ili kave. Ili kahve. I to nije samo jezička dosjetka, inspirisana smiješnom slikom prozora u pjeni. Poremećeni odnos veličina, u kojem cijeli jedan stan stane u šoljicu, tiče se i ljudi. Možeš misliti o sebi da si normalan, a zapravo si jako mali. Jer te u tom svijetu poremećenih odnosa tako vide.

Evo, sjediš u svojoj kuhinji i gledaš kroz prozor u Čolinu kapu, Vidikovac, stubove žičare, okrajke bob-staze, šumu, stijene i livade, i čekaš da se krpe snijega pretope u behar. I misliš da vidiš Trebević. Ali to ti samo misliš da vidiš. Jer ne gledaš iz kuhinje, nego iz šoljice. Zbog čega je tvoj pogled ograničen. A granice mu određuju oni koji razlikuju kafu, kahvu i kavu.

(Postoji i lakši način, ali on nije uvijek pouzdan. Jer ima čudnih imena, s kojima nisi načisto jesu li srpska, ili bošnjačka, ili hrvatska, ili jevrejska... Lakše je čovjeka razumjeti kad mu znaš porijeklo. Ne mora ništa ni reći, ti znaš šta misli. Ako mu znaš ime, naravno. I ako mu je ime čisto. A ako ne znaš ili nije, onda ga pustiš da govori, ali ne slušaš nego vrebaš. Čekaš da kaže kafa, ili kava, ili kahva i kad kaže, dalje je sve jasno.)

Zgrada "obučena" u reklamu na Pofalićima u Sarajevu
Zgrada "obučena" u reklamu na Pofalićima u SarajevuFoto: DW

Ali ne govore svi. Ima ih koji šute. Ima ih koji samo gledaju. Zato su fasade važne za lingvistiku. Kad vidiš fasadu, znaš u šta gleda onaj s druge strane.

Naprimjer, ako gleda iz kahve, onda on ne vidi Trebević, nego vidi rovove s kojih su građani četrdesetak mjeseci kasapili svoj grad. Ali ako isti taj gleda iz kafe, onda on ne vidi rovove nego vidi Kazane u koje je grad bacao svoje građane.

A ako spusti pogled na trg ispred parlamenta, to jesu li slova na stećku ćirilica ili bosančica zavisiće šta je u šolji iz koje gleda. Isto će se desiti i ako se nadnese nad Maršalku. Iz kave će to biti bivša vojarna okupatorske JNA, iz kafe kasarna kojoj su paravojne snage zavrnule vodu i struju.

Lingvistika je ovdje dosegla svoje zvjezdane trenutke. Telepatija postaje opipljiva, od gustine neizgovorenih riječi vazduh je težak i ljudi ga nose kao nevidljivu grbu na leđima. Sve što se ima reći rečeno je unaprijed, određeno je espressno pripadanjem mjestu i imenu i osuđeno na prezir, sumnju i porugu. Rečenice se suču u bodljikavu žicu, nož, žica, Srebrenica se na srpskom kaže Bratunac, krivaja na hrvatskom oluja. Zločinac se prevodi sa heroj, i obratno. Okrvavljenom leksikom posijana su minska polja lažnog suživota.

Jebo rat ako nije građanski ili agresija, od običnog niko nema haira i koristi. Glava na kocu je plod s drveta spoznanja. Što je molitva glasnija, to je savjest tiša. I zato: Uši na gotovs! Srce u petu! Jezik za zube! Pogled k nozi!

Čovjek je čovjeku vuk u jagnjećoj koži.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić