EU mora biti nezavisna od isporuka iz Rusije

Naftovod koji trenutno ne radi se zove «prijateljstvo». Ovdje se medjutim ne radi o prijateljstvu nego o čistoj politici. Moramo se oprostiti od tvrdnji kako je Rusija pouzdan partner kada je riječ o isporuci energenata. Onaj ko gas i naftu koristi kao političko oružje, kao što to radi Moskva, od njega se mogu očekivati i lošije stvari.

Dosada smo doživjeli različite prepirke, još uvijek se sjećamo one od prije godinu dana kada je slična kriza izbila izmedju ruske vlade i vlada Ukrajine, Gruzije i Moldavije. Sada se na tapetu našla Bjelorusija. Posljednji evropski diktator, Aleksandar Lukašenko, ostanak na vlasti ima da zahvali izmedju ostalog podršci koju je dobijao iz Rusije, odnosno isporukama gasa i nafte po povlaštenim cijenama. Lukašenkove rafinerije su onda tu naftu preradjivale i prodavale u inostranstvu. Upravo tako ostvaren profit je održavao Lukašenkov sistem vlasti. Kremlj je na taj način uz pomoć gasa i nafte sprovodio željenu politiku.

Ponašanje vlade u Moskvi nema mnogo zajedničkog sa partnerskim odnosom. Ono što čini rusko državno preduzeće Gasprom se zove ucjena. Ili se pristaje na uslove koje postavlja Gasprom, ili će slavine biti zavrnute. Rusija želi da diktira pravila igre i pri tome je značajno ugrozila važeće standarde. Azerbejdžan sada igra na potpuno istu kartu kao i Moskva. I vlada u Bakuu je obustavila isporuke nafte za Evropu, jer joj je ruski Gasprom povećao cijene gasa. Tako stvari stoje kada se igra po pravilima jačega: onaj ko smatra da stoji kraj duže strane poluge, ne libi se da je i pritisne. Za Njemačku i EU ostaje samo jedno rješenje: izbjeći koliko god je moguće ovisnost od isporuka nafte i gasa iz samo jedne zemlje, i to što je brže moguće.