EU - nova uloga stare dame

Nakon pozitivnog ishoda glasanja o nezavisnosti, Crna Gora je ekspresno isposlovala priznanja i uspostavu diplomatskih odnosa s najbližim susjedima. Time su hipoteke iz zadnjeg rata gurnute ustranu, a otvorena široka magistrala za integriranje nezavisne Crne Gore u međunarodne institucije. Evropski uredi za Balkan bi morali biti zadovoljni, jer su njihove direktive na terenu pravilno shvaćene i dosljedno primijenjene.

Najbrža je na potezu, očekivano, bila Hrvatska jer se od nje iz Brisela i tražilo da, u svojstvu kandidata za punopravno članstvo u Evropskoj uniji, prva demonstrira odanost evropskoj globalnoj politici bez obzira na vlastiti stav o ulozi Crne Gore u posljednjem ratu.

Od Srbije je zatraženo priznavanje bivše saveznice kako bi se EU iz Beograda ponudili dodatni razlozi za odleđivanje pregovora o pridruživanju, a Bosna i Hercegovina je, i bez posebnih naloga iz Brisela, pouku mogla izvući sama, jer je tek na početku pregovora o integracijama, a veoma joj je stalo da se prva faza pridruživanja okonča najesen.

Crnogorska nezavisnost i sve diplomatsko-političke akcije koje su se izdešavale uoči i neposredno nakon referenduma, biće još zadugo predmet analiza i svakojakih zaključaka. Jedan je neosporan već sada: Evropska unija je na primjeru Crne Gore pokazala da postaje ne samo ozbiljan faktor globalnih odnosa, već i kreator politike na međunarodnom planu, što joj je u posljednjih petnaestak godina i bila glavna preokupacija jer se decenijama prije toga s pravom smatralo da je Evropska unija na ekonomskom planu ‘džin’, a na međunarodno-diplomatskom ‘patuljak’.

Što se Balkana tiče, inicijativu je potpuno preuzela od Sjedinjenih Američkih Država od momenta kada su umjesto jedinica vojnih stabilizirajućih snaga (SFOR) i policijske misije Ujedinjenih nacija (IPTF) u Bosni i Hercegovini raspoređeni vojnici i policajci Evropske unije. Logičnim se zato nameće pitanje da li američko-evropski dogovor o promjeni zona utjecaja može u bliskoj budućnosti ojačati ili oslabiti stabilnost Balkana? Da li će se briselski projekt crnogorske nezavisnosti pokazati dobrim ili lošim receptom za ostale etničke zajednice koje strijeme nezavisnosti? Da li će se Evropska unija doista pokazati dozrelom za uspostavu poretka mira i stabilnosti u regionu u kojem nikakve separatističke ideje, poput Dodikovih u Bosni ili Nikolićevih u Srbiji, neće moći imati plodnoga tla?

Odgovor na ove dileme će ponuditi vrijeme, odnosno postupci i djela evropske administracije. U ovom momentu je teško procijeniti stvarnu potenciju Evropske unije prema Balkanu jer me njena dosadašnja uloga neodoljivo podsjeća na blagog roditelja koji previše popušta pred hirovima nestašnog djeteta. Imajući, međutim, u vidu mehanizme pritiska s kojim nakon najnovijih unutarnjih reformi Evropska unija stvarno raspolaže, nisam daleko od zaključka da će zvanični Brisel u bliskoj budućnost sve više ličiti Vašingtonu i da će konačno početi poimeničnu prozivku i dobrih i loših momaka umjesto dosadašnjih dosadnih načelnih ocjena o bezimenim kočničarima reformskog procesa.

Ako Evropska unija uskoro ne promijeni i taktiku i leksiku, crnogorska nezavisnost i skoro odvajanje Kosova mogli bi se pokazati samo poticajem na nove probleme.