EU: Zajedničke odredbe za useljenike

Maksimalna dužina boravka u pravilu iznosi šest mjeseci, ali u određenim slučajevima može potrajati i do godinu i pol dana. Novim odrednicama moguće je prisilno vraćenim strancima odbiti pravo ulaska u zemlju u razdoblju od slijećih pet godina. Članice EU su dužne prilikom prisilnog vraćanja useljenika pridržavati se evropske konvencije o ljudskim pravima. Protiv novih odrednica glasao je jedan dio socijaldemokrata i komunisti.

Nesposobnost djelovanja

Mnogo toga što je predložio komesar EU za unutrašnju politiku i pravosuđe, vezanog za usaglašavanje zajedničke useljeničke i politike prema azilantima će dakle postati stvarnost. Kriza oko Lisabonskog ugovora dovesti će međutim do odustajanja od nekih namjera. EU trenutno nije sposobna za djelovanje.

S druge strane, suzdržanost zemalja članica da usvoje zajedničku useljeničku politiku, tradicionalno je velika. One već devet godina pokušavaju usvojiti zajedničke standarde i kriterije vezane za tretman tražioca azila.

Mnogo toga što Evropska komisija predlaže u svakom slučaju ima smisla. Nije pošteno da izbjeglice u nekim zemljama na povratak u svoju matičnu zemlju čekaju u za to specijalno uređenim ustanovama, dok u drugim zemljama, azilanti zajedno sa svojim porodicama na prisilni povratak čekaju u običnim zatvorima.

Sa riječi na djela

Nije solidarno da Malta, Španija, Grčka i Italija primaju najveći broj izbjeglica, a da sjeverne zemlje poput Njemačke budu suzdržane. S druge strane je nerazumljivo zbog čega Španija ima najliberalniji zakon o stracima dok Grčka nije u stanju da organizira azilantski postupak dostojan čovjeka.

Krajnje je vrijeme da se među članicama EU spozna politička volja i da nakon brojnih riječi uslijede i djela. Francuska, koja će u narednih pola godine preutzeti predsjedavanje EU želi postići saglasnost oko zajedničke useljeničke politike. To će biti teško ali sama namejra je za pohvaliti.

U EU svake godine ilegalno uđe 1,5 do dva miliona useljenika. Dugoročno gledano, EU je potrebna strana radna stnaga kako bi prevazišla problem sve većeg starenja stanovništva. Neosnovan je stoga strah da bi EU mogli preplaviti talasi useljenika. U poređenju sa drugim regionima u svijetu, EU godišnje prima mali broj izbjeglica.

Potrebna veća pomoć prognanima

Većina ljudi koja je u bijegu od rata, progona i ekonomskih kriza, utočište nađe u susjednim zemljama. Najveći teret oko zbrinjavanja izbjeglica snose dakle zemlje u razvoju a ne Evropa niti SAD. Stoga bi bilo bolje kada bi EU izbjeglicama pružila veću pomoć u njihovim matičnim zemljama. Kada bi stanovništvo sjeverne Afrike imalo bolje uvjete za život, onda ono i ne bi potplaćivalo krijumčarske bande koje ih iz sredozemlja dovode u Evropu.

Većina izbjeglica koje dolaze u zemlje EU potiču iz Afrike već iz Iraka, Rusije, Turske i Afganistana. Nadležnosti EU po ovom pitanju su ograničene tako da se od Brisela ne treba prebviše očekivati iako bi zemlje članice sada mogle i trebale reagovati.