Europa kao bespomoćni promatrač

Ono što se desetljećima činilo nezamislivim odjednom je postala realnost: Ljudi u arapskom svijetu više nemaju strah od svojih vlastodržaca. Oni prkose brutalnom nasilju i bore se neustrašivo hrabro za svoja prava čak i po cijenu krvavih masakara kao što je to trenutno slučaj u Libiji. Revolucionarni duh nevjerovatnim tempom od Tunisa preko Egipta obuhvata sve više zemalja. Budućnost, koja obećava, lebdi na regionom i počinje se shvatati kao signal korjenitih promjena koji pokazuje da se one mogu izvesti vlastitim snagama.

Na sjeveru Afrike i na Bliskom istoku ispisuje se istorija. A Europa je, kao direktni susjed, u velikoj mjeri degradirana u poziciju promatrača. Ne čudi da se Europljani u ovoj situaciji čine bespomoćim i preforsiranim. Demokratija i sloboda su njene iskonske vrijednosti za koje se Europa mora zauzeti i izvan svojih granica. No ona istodobno iz ekonomskih interesa i realpolitičkih procjena surađuje sa autoritarnim vođama.

Trpnja i zbog nafte

U tome svoj udio ima i obimna isporuka nafte da bi europski građani mogli svakodnevno sipati gorivo u svoje automobile i da se zimi ne bi smrzavali.

Nije samo ovaj potencijal za ucjenu razlog zbog kojeg Europljani oklijevaju zauzeti jasnu poziciji protiv libijskog i drugih diktatora. Oni također ne znaju ni koje bi snage mogle pobijediti: Pro-zapadni demokratski aktivisti? Ili one snage koje su prije pet godina zbog karikatura poslanika Muhameda palile europske konzulate? Ipak postoji li ovdje uopće jasna linija razdvajanja?

Ishod je nepredvidiv

Ne, ona ne postoji. Pokreti koji stoje iza protesta su isto toliko višeslojni i kompleksni kao i arapsko društvo u cjelini. Protesti su svugdje usmjereni protiv samovolje vlastodržaca, na sve strane odjekuju pozivi na demokratiju. Ali protesti se također djelomice miješaju i sa konfesionalnim konfliktima i plemenskim rivalitetima. I oni povezuju pored liberalnih aktivista u velikim gradovima i ljevičare, nacionaliste, pristalice političkog islama kao i nadničare i isfrustriranu mladež iz predgrađa bez političkih stavova. Kategorije kao „pro“ ili „antizapadni“ ovdje vode na pogrešan put. Ishod protesta je nepredvidiv i teško da se na njega može utjecati iz vana.

No unatoč tome je ispravno da europska politika prema susjedima sadrži zahtjeve za demokratijom. A jednako tako je ispravna jasno kritizirati diktatore. Europljani se međutim pri tome kreću po tankom ledu: ne samo ugroženi tirani, već i brojni arapski demokratski aktivisti jasno signaliziraju da je miješanje izvana nepoželjno. Europa tek mora izgraditi povjerenje. A to ide samo pod uvjetom partnerske podrške od koje ljudi mogu osjetno profitirati – posebice u zemljama iz kojih su tirani već protjerani i u kojima se sada društvo mora urediti na potpuno novi način.

Autor: Rainer Sollich (Z. Ilić)

Odg. ur.: Z. Arbutina