Europske nacionalne države pod pritiskom

Ko ljude, koji se ne poznaju i ne želi da imaju ništa jedni s drugim, želi zainteresirati jedne za druge mora biti kreativan. Jer većina ljudi rado živi u krugovima, koji su im sagledivi. Porodica, selo, provincija: Sve, što prelazi te granice, im je prilično daleko. To je morao iskusiti svaki njemački političar koji se u drugoj polovini 19. stoljeća angažirao na tome da njemačke kneževine uveže u jedan opći savez, tadašnje Njemačko carstvo. Većina njhovih sunarodnjaka, zaključili su, nije bila previše bliska ideji ujedinjene Njemačke.

Ipak ujedinjenje je bilo poželjno. A za to su bili potrebni i pjesnici. Oni su napisali inspirativne stihove i strofe, koji su u narodu trebali stvoriti osjećaj novog njemačkog jedinstva. August Heinrich Hoffmann von Fallersleben je 1841. godine napisao "Pjesma Nijemaca" čija je treća strofa do danas dio njemačke nacionalne himne. Autori poput Achima von Arnima ili Clemensa Brentana napravili su "narodne pjesme" koje lako ulaze u uho. I frankfurtska streljačka svečanost iz 1862. podsjetila je posjetitelje na stvarnu želju ove manifestacije: "Želimo biti jedan narod braće" stajalo je velikim slovima napisano iznad ulaza.

Izmišljena tradicija

Moderni historičari takvu mješavinu stihova, pjesama, priča označavaju kao "invented traditions", "izmišljena tradicija". Dakle tradicije koja, unatoč opće rasprostranjenom ubjeđenju da potiče iz dalekog vremena, predstavlja čistu umjetničku tvorevinu - izmišljenu kako bi se mlada nacionalna država ugnijezdila u srca ljudi. Projekt je krenuo: Ljudi su sebe odjednom vidjeli kao Francuze, Italijane, Poljake, Rumune ili Nijemce. Prije više od 150 godina počeli su sa pjevanjem svojih pjesama i mahanjem zastavama. A od prije nekoliko desetljeća najvijaju za svoje reprezentacije na europskim i svjetskim sportskim natjecanjima.

Odavno su dakle Europljani razvili osjećanja i prema svojim nacionalnim državama. Možda se europska elita odavno otvorila globaliziranom svijetu, ali svi drugi se još uvijek u prvoj liniji definiraju preko svoje zemlje. Tek onda dolazi Europa, a onda svijet.

Različite tradicije

Ono što sada doživljavamo dovodi u pitanje te navike na način koji do sada nije postojao. Kos, Ceuta, Lampedusa: Dan za danom gledamo migracije koje će europske nacionalne države temeljito promijeniti - a time i životne uvjete u kojim su generacije Europljana živjele i žive na način da se takav život podrazumijevao.

Naravno da je do sada uvijek bilo migracija. Ionako je migracija znak razvijenog društva. Ali do sada se ona odvijala u mnogo manjim dimenzijama. Iznimka su bile migracije nakon Drugog svjetskog rata. Ali one su se odvijale unutar Europe, dakle u jednom manje ili više kulturološki homogenom prostoru.

No sada ljudi dolaze u mnogo većem broju i iz sasvim drugih područja svijeta. Oni u koferu djelomice imaju sasvim drugačija iskustva, kulture, ubjeđenja. A dosadašnja iskustva - primjerice diskusije o nošenju marame, o tjelesnom odgoju i za djevojčice i za dječake - pokazale su da se one daju lako povezati sa europskim tradicijama.

Brige, ne rasizam

Zbog strahova, briga i djelomice neraspoloženja, koje brojni Europljani imaju u odnosu na trenutni val izbjeglica, sigurno se ne treba čuditi. Ipak trebalo bi se suzdržati od osuđivanja toga kao paušalnog neprijateljstva prema strancima ili kao rasizma. Naravno da postoje neprijateljstva prema strancima i rasizam. Ali ne mora svako oklijevanje, svako odbijajuće držanje biti znak mračnog uvjerenja.

Jer promjena poznatih životnih uvjeta kao, što sa sobom donosi masovna migracija u Europu, nije mala stvar ni za doseljenike ni za društva koja ih primaju.

Šanse za promjene

No upravo fenomen "izmišljene tradicije" pokazuje da je budući zajednički život sasvim moguć. Ponovo će biti potrebni pjesnici i umjetnici koji će novom multikulturnom društvu, u nastanku, posredovati novu predodžbu o samom sebi, jednu vrstu osnivačkog mita koji je dovoljno jak da spoji različita iskustva.

Društva, pokazala su to iskustva 19. stoljeća, su visoko fleksibilne tvorevine koje mogu prihvaćati veoma različite forme. Samo se to ne odvija preko noći. I ne odvija se u neograničenim dimenzijama. Koliko god to bilo ružno: Broj useljenika mora biti ograničen. Zahtijevati to ne znači podržavati rasizam, već uređenu promjenu Europe i njenih nacionalnih država.