Evropa danas

Hrvatski ribari se boje ulaska Hrvatske u EU

Nakon smrti bivšeg predsjednika Franje Tuđmana, Hrvatska velikim koracima ide u pravcu Brisela.Hrvatska je zemlja koja će sljedeća ući u Uniju. Predviđeno je da to bude prije 2010 godine. Prije toga je u zemlji potrebno provesti referendum o ulasku u uniju. Trenutno raspoloženje je negativno,a jedan od razloga je politika prema ribolovu.

Ribarenje za Gordana Fradotovića je sporedni posao. Hoće li ovaj posao u buduće uopšte biti isplativ, Gordon ne zna jer će Hrvatska za nekoliko godina postati članica EU.

«Kada Hrvatska u EU samo će ulazak Italijana u naše more biti katastrofa, jer kada onio uću u more, ribe više neće biti»

Bojazan je prisutna i kod hrvatske ribarske industrije. Miodrag Lačić, Direktor tvornice za preradu ribe ADRIA iz Zadra se boji da će visoko moderna italijanska ribarska flota veoma brzo iz mora izloviti skoro svu ribu.

«To je realno očekivati jer znatan broj naših brodova zbog svojih karakteristika nije u stanju loviti na otvorenom moru. Dugo vremena se nije investiralo u ribarstvo. Ribari su bili prepušteni sami sebi».

Davorin Rudolf, profesor za međunarodno pravo iz Splita kaže da bi se u pojedinim područjima Jadranskog mora moralo zabraniti ribarenje.

«U Jabučkoj kotlini se mrijesti riba i to je veoma važno područje. To se mora zaštititi».

Između Italije i Hrvatske se nalazi pojas od 12 milja koji pripada međunarodnim vodama. U ovaj pojas mogu ući ribari kad god to požele. To znači da u ovoj zoni niko ne kontroliše metode kojim se koriste ribari niti postoji regulativa o količini ulovljene ribe.

Krajem prošle godine je Hrvatska svoju polovinu mora proglasila eko privrednom zonom. To znači da Hrvatska preuzima kontrolu nad ulovom ribe i na taj način štiti ribe o prevelikog ulova. Odluka Hrvatske je izazvala uzbuđenje kod Slovenije i Italije. Obzirom da su i jedna i druga već članice EU, veoma brzo su u slučaj uključile Evropsku komisiju i izvršile pritisak na sve strane kako bi se pronašlo riješenje u sporu oko ribolova u Jadranskom moru. Božo Ivić, prodavač ribe, s tim u vezi kaže:

David Hudson, predstavnik evropske komisije u Zagrebu, u posljednje vrijeme sve češće čuje ovakve stavove. On ipak smatra da se radi o nesporazumu.

Eko privredna zona trenutno važi samo za zemlje koje nisu članice EU, dok će za članice Unije, važiti tek od početka naredne godine. Da bi se smanji broj hrvatski skeptika prema EU, potrebno je uraditi još mnogo posla. O ulasku u Uniju, Hrvati se moraju izjasniti na referendumu. Kako trenutno stvari stoje, za očekivati je prilično loš rezultata za EU. Profesor prava Davorin Rudolf je ipak samouvjeren.

«Možete biti sigurni da će se u ovoj državi glasati za ulazak u EU. Objektivno govoreći, to je interes Hrvatske. Mi već sada imamo korist iz fondova. Na kraju krajeva, to je sudbina Hrvatske». /Klaus Dahman i Anđelko Šubić/.

Ujedinjeni u različitostima

U Makedoniji živi oko dva miliona ljudi. Mala zemlja sa multietničkom zajednicom: samo 65 procenata stanovništva su makedonci. Ostatak su manjine, Albanci, Turci, Romi, Srbi, Bošnjaci i Vlasi.Uprkos razlikama, sve ih povezuje zajednički cilj- ulazak u EU. Koliko je Makedonija otišla daleko na svom putu u pravcu EU?.

Ukoliko sa najviše tačke u Skopju, a to je tvrđava Kale, pogledate na ovaj grad, primjetićete u kojoj mjeri se razlikuju pojedini dijelovi grada. Nezavisno od stambenih blokova izgrađenih još u vrijeme Jugoslavije, u jugoistočnom dijelu grada se mogu uočiti džamije i minareti.

Drugim riječima, sama ta činjenica ukazuje na etnički raznoliku strukturu stanovništva. Ta multikulturalnost je ono što Makedoniju vodi dalje ka EU, smatra Gabrijela Konevska-Trajkovska, makedonski ministar za evropske integracije.

«Prema mom mišljenju, Makedonija je pozitivan primjer na Balkanu i u jugoistočnoj Evropi. Naša zemlja na konstruktivan način pokušava riješiti problem multi-etničke države. Pri tome koristimo evropski moto: «ujedinjeni u različitostima».

Suživot pripadnika različitih nacija u Makedoniji nije neproblematičan. Na to ukazuje i ne tako davna prošlost. Prije nekoliko godina Makedonija se našla na ivici građanskog rata. To je Makedoniju prilično vratilo unazad, obzirom da joj je bilo potrebno pet godina da se izbori za mogućnost kandidata za članstvo u EU.

Prilike su se stabilizovale te su incidenti u zemlji veoma rijetki, kaže Ulrich Klepman, koji u posljednje tri godine živi u Skoplju i vodi predstavništvo fondacije Konrad Adenauer u Makedoniji.

«Prema mom mišljenju, ovdje više nikoga ne zanima konflikt i oružani sukob. To je vrlo jednostavno objasniti. Ljudi se danas ovdje više brinu o sebi i svojoj ekonomskoj situaciji i žele da napreduju».

Ipak se postavlja pitanje: u kojoj mjeri ipak u mirnoj atmosferi danas žive pripadnici različitih nacija. Primjer za tom je recimo skopsko predgrađe Šutka. U njemu žive isključivo Romi, njih oko 30.000. To je jedna od najvećih romskih zajednica u svijetu koje ima svoju autonomiju. Većina ljudi je nezaposlena. Nivo obrazovanja je prilično nizak. Dobar broj njih nema dovoljno novca da bi se izdržavalo, ni sebe a kamoli svoje porodice.

Tu je i specifično naselje Naprošteno nedaleko od Tetova. Mjesto u kojem su se do prije nekoliko godina vodile žestoke borbe. U tom mjestu se nažalost odnosi Makedonaca i Albanaca nisu mnogo popravili, čak šta više. Posljednji predmet spora je bilo podizanje spomenika palim borcima OVK. Ove dvije zajednice su u ovom dijelu Makedonije ostale podijeljene.

Nasuprot ovom primjeru, svakako da ima i onih pozitivnih kao naprimjer Miletino u kojem ove dvije zajednice uključujući i tursku, žive sasvim normalno. Tu je i privatni Univerzitet na kojem danas zajedno studira 7.000 Makedonaca i Albanaca.

Sve u svemu, Makedonija i pored svojih evropskih ambicija mora riješiti probleme koji se tiču samo funkcionalne multietničnosti. Tu su i još neki zadaci, poput: borba protiv korupcije i kriminala. Za to vrijeme u Makedoniji se u posljednje vrijeme može često čuti sljedeća rečenica: više se ne postavlja pitanje hoće li Makedonija u EU, već kada će se to desiti./ Esther Broders i Goran Čutanoski/.

Albanija na rubu energetskog kolapsa

Ulasku u EU teži i Albanija , zemlja sa velikim potencijalom u energetskom sektoru. Međutim, snabdijevanje električnom energijom u Albaniji je na rubu kolapsa. U Tirani dnevno između osam i deset sati nema struje i vode. U selima i više, po 16 sati.

Onaj ko nema agregata, kao rasvjetu koristi svijeću. Jednu je na svom stolu upalio i kardiolog Gazim Hakrama.

«Kardiograme ponekad radim uz svijeću. Naravno da je teško, ali šta ću? Kada sam kod kuće i kada nema struje, ne mogu ništa raditi. Ovdje u najmanju ruku imam zadataka da pomognem ljudima. Jadnicima koji sjede u mračnom hodniku i čekaju».

Čekati da dođe struja i voda kako bi mogli napraviti ručak je svakodnevica za dva miliona Albanaca. Zemlja se nalazi u energetskoj krizi. Andi Beli, donedavni drektor albanske elektroenergetske korporacije KESH, objašnjava razloge krize.

«U posljednjih sedam godina se udvostručila potrošnja električne energije. U tom periodu nije skoro ništa urađeno na proizvodnji. Zbog toga je zemlja ovisna o uvozu električne enrgije».

Polovina potrebne električne energije trenutno dolazi iz Gričke. Drugu polovnu proizvodi sama Albanija. Od toga 99 posto u hidroelektranama, što nije slučaj ni sa jednom zemljom na svijetu.

Kada je riječ o zaštiti okoline to je dobro, međutim rizik je veliki. Ukoliko padne malo kiše, kao što je bio slučaj sa posljednja tri mjeseca protekle godine, onda nastaju problemi. Uz sve to dolazi i nepripremljenost državnog isporučioca električne energije. Jedan od problema je i elektro mreža. Mnogi međunarodni donatori podržavaju vladu u poboljšanju i modrnizaciji elektro mreže. Među njima su Evropska banka za ponovnu izgradnju i razvoj, Evropska investiciona banka i Svjestka banka. Sve zajedno finansiraju tehničku pomoć u iznosu od 120 miliona američkih dolara. Energetski sektor bi trebao biti slučaj za više privatnih investitora, smatra Nadir Mohamed, šef ureda Svjetske banke u Tirani. Pored novog svukupnog zakona o koncesiji kojeg je parlament usvojio u decembru prošle godine, potreban je još jedan- zakon kojim bi se privatizirale male hidroelektrane.

Uprkos problemima oko električne energije, Albanija teži ulasku u EU. Jeli to uopšte realno, ako se pogleda situacija na ovom polju?, Jasna odgovor daje Helmut Lohmann, vođa delegacije EU u Albaniji.

«Današnja kriza nema uticaja na izglede Albanije za ulazak u EU. Ali dugoročno gledano, slučaj energetske politike će dobiti na težini. U narednih nekoliko godina će stabilnost u snabdijevanju električnom energijom privrede biti važan faktor za privredni razvoj Albanije. Time će ovaj problem indirektno uticati na perspektive Albanije za ulazak u EU».

Do riješenja ovog problema, Tiranom i ostalim mjestima će odjekivati zvuci agregata. / Sonila Sand i Tina Gerhäusser/