Evropa ne zna šta će s izbjeglicama

Više hiljada Afrikanaca već godinama pokušava da dođe u Evropu najčešće putevima koji su opasni po život. Ploveći u nesigurnim čamcima, oni uglavnom dospijevaju do italijanskog otoka Lampeduza i do Malte. Mnogi od njih pri tome izgube život. Na ovim otocima oni bivaju smješteni u izbjegličke kampove.

Kada je evropski komesar za pravosuđe Jacques Barrot nedavno posjetio izbjegličke kampove na Lampeduzi i Malti bio je duboko pogođen onim što je tamo vidio. Glasnogovornik Evropske komisije Johannes Laitenberger je u Briselu zatržio pomoć od ostalih zemlja članica Evropske unije:

„Politika Evropske komisije podrazumijeva da se u takvoj situaciji organizira solidarnost tako da možemo da pomognemo izbjeglicama i evropskim državama da ovaj problem riješe na najbolji mogući način.“

Evropa – kontinent azila

Solidarnost kod prihvatanja izbjeglica bi bila jedno rješenje. Osim toga njemački ministar unutarnjih poslova Wolfgan Schäuble je već 2005. iznio svoje mišljenje kako se ovaj problem sa izbjeglicama može riješiti.

„Osim efikasne kontrole granica, zemlje u koje dolaze izbjeglice moraju suzbiti uzroke zbog kojih dolazi do izbjeglištva te sarađivati sa susjednim državama“.

Na ovaj način Evropska unija pokušava već tokom nekoliko posljednjih godina da sa znatno većim naporima spriječi novi priliv izbjeglica. Ipak, mnogi upućuju da se ovakva politika Evropske unije za izbjeglice previše koncentriše na odbranu. Jedan od kritičara, još od 2006. je i visoki komesar UN-a za pitanja izbjeglica Antonio Guterres:

„Bolja zaštita i bolji pristup trajnom rješenju u zemljama odakle potiču izbjeglice je cilj kojem moramo težiti. Ali, to ne smije opteretiti vlastitu odgovornost Evrope da njima garantuje azil koji im je potreban. Evropa je kontinent azila i to mora tako i ostati.“

Svi u jednom loncu

Njemački poslanik SPD-a u Evropskom parlamentu Wolfgang Kreissl-Dörfler je još prije četiri godine sa parlamentarnom grupom bio na Lampeduzi i već tada se šokirao uslovima koji su vladali u izbjegličkim kampovima. Od tada on ne vidi nikakav napredak. Od samog početka vlasti pokušavaju sasvim svjesno da sve izbjeglice nazovu ilegalnim doseljenicima:

„Svi su oni stavljeni u jedan lonac: Tu se nalaze izbjeglice koje dolaze iz ekonomskih razloga, druge traže azil. Njima se na početku ništa ne dopušta, i to prije svega u Grčkoj te u Italiji. Ne daju im se nikakve informacije o pravu na dobijanje azila i one se odmah prebacuju na mjesta sa kojih će biti protjerani i dalje transportovani.“

Italiju treba podsjetiti na odgovornost

Kreissl-Dörfler optužuje Evropsku komisiju da čini premalo kako bi zemlje kao što je Italija podsjetila na odgovornost. Što se tiče solidarnosti u koju se Evropska unija do sada više puta zaklinjala, kako vjeruje ovaj evropski političar, tu nije bilo nikakvih pomaka što pokazuju i njemačka iskustva:

„Evropska unija je mogla mnogo više da uradi. Ne radi se samo o finansijama nego i tome da se kaže: Imamo problem sa izbjeglicama ne samo u Sredozemlju nego i u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj i donekle u Njemačkoj. Moramo broj izbjeglica rasporediti za svaku zemlju pojedinačno. Moram u svakom slučaju da kažem da smo mi početkom devedesetih prihvatili najveći talas izbjeglica, njih 280.000 tokom jedne godine dok ostale zemlje Evropske unije ništa nisu uradile. Dakle, južne evropske zemlje danas traže solidarnost koju ranije nikada nisu pružale.“

Čini se da je Evropska unija još uvijek daleko od jedne koordinirane i zajedničke politike prema izbjeglicama.