Evropski grad kulture za 2OO7.

Svojevrsnu navalu novinara, kao u ovoj godini, rumunski grad Sibiu - njemački Hermannstadt – još nikada nije doživio. On je postao glavnim gradom evropske kulture za 2007. godinu, i odjednom, svi žele da saznaju šta se u njemu zapravo zbiva. Naša reporterka Aya Bach se ove nedjelje takodjer uputila u Hermannstadt. No najava za ovaj prilog bi mogla da izgleda i ovako:

Kada se najezda na Hermannstadt, koji je ove godine proglašen za kulturni glavni grad Evrope, stiša, neki od stranaca koji tu borave zadržaće se u njemu još neko vrijeme. Kao na primjer novinarka Barbara Christen, tridesetdvogodišnja Švajcarkinja koja tu radi po nalogu njemačkog "Instituta za veze sa inostranstvom", skraćeno IFA. Ona će u periodu od jedne godine pojačati rad redakcije Hermannstadtskih novina. Ovaj njemački nedjeljnik čitaju Sasi iz Siebenbürga. Oko 2000 primjeraka odlazi svake sedmice u svijet, zato što se većina Nijemaca iz ovog kraja iselila. Zbog toga je ovom listu teško da pronadje nove naraštaje novinara. Uostalom zbog toga su i IFA urednici veoma dobrodošli u ovaj grad, stoga što oni ne samo da pišu tekstove i uredjuju list, već isto tako i obrazuju mlade ljude. A za njih same to je zanimljivo iskustvo izvjesno vrijeme živjeti u Hermannstadtu.

Tipična novinarska atmosfera u redakciji:
"Onda ćemo to uzeti za drugu stranu kao atrakciju ili navlakušu..."

Tako zvuči kada se urednici Hermannstadskih novina dogovaraju na njemačkom o tome sta treba da se objavi. U dva malena prostora u prizemlju, rade njih petero, djeleći jedan zajednički pristup Internetu. Novine nemaju mnogo novca, ali su i pored toga ljudi koji tamo rade veoma angažirani saradnici. Barbara Christen upravo planira jedan poseban prilog za naredno izdanje. Urednica “Instituta za veze sa inostranstvom” je u tom gradu od prošlog ljeta. Prije toga, samo je jednom posjetila Hermannstadt za vrijeme godišnjeg odmora. Na početku je doživjala nekoliko iznenadjenja a neke stvari su joj do dan danas ostale strane.
"Moja svakodnevica ovdje je napornija. Na primjer, kada stigna paket iz Švajcarske od moje prijateljice. Ja dobijem jedan sivi papirić kojeg nadjem u mom poštanskom sandučiću. Sa tim papirom moguće je samo srijedom izmedju 9 i 12 sati na odredjenoj pošti podići paket. Postoji još jedna lista u koju se upisuješ, jer ima još ljudi koji čekaju na svoj paket. Kada dodjem na red, ja ulazim sa papirićem, plaćam odredjeni iznos i dobijam paket. Ali ne odmah, jer pored mene stoji carinski službenik koji otvara paket i tek onda ga ako nema ništa za cariniti mogu dobiti. Srijeda prijepodne u ovom gradu je dakle izgubljena."

Suluda birokratija i pri tom još kontrola na pošti u jednoj zemlji koja pripada Evropskoj uniji, samo je jedna strana medalje. No Barbara Christen se ne uzbudjuje previše.
"Čovjek je ovdje mnogo fleksibilniji. Stvari se prihvataju same po sebi, a odluke se donose od slučaja do slučaja. Ono što je kod nas odredjeno pravilima ili jasno samo po sebi, ovdje je mnogo slobodnije."

Njen dolazak u redakciju je prošao bez velikih problema. Tu su je podržali i prihvatili. Ali u poredjenju sa kolegama iz Hermannstadta ona je ipak neko sa strane.
"Informacije iz unutrašnjosti ne dolaze naravno do mene, one završavaju na stolu kolega koji su odavde. Ali pogled sa strane je itekako interesantan jer ja posmatram stvari drugačije od kolega koji ovdje rade i žive, i koji su ovdje odrasli. Ja donosim nešto drugo: vidim stvari drugačije i pronalazim nešto drugo."

Nedavno je Barabara organizirala jedno putovanje za Švajcarsku. Ona je rešesirala jednu temu koja je važna i za multikulturni Hermannstadt: Radi se o različitim nacionalnostima koje žive u Švajcarskoj.

Ovo putovanje je za mlade novinare značilo jedan oblik daljeg obrazovanja. Barbara Christen je bila zadužena za pet mladih novinara iz Rumunije. Hermannstadtske novine nikada ne bi bile u stanju da finansiraju jedno takvo putovanje. Pomogao je naravno "Institut za odnose sa inostranstvom".

Uskoro se za urednicu Barbaru Christen završava jedna godina u Hermanstadtu. Ona na svoje tamo provedeno vrijeme ne promatra samo kao podršku kolegama u Hermannstadtu, već i kao vazno novinarsko iskustvo. Uskoro će nastaviti rad kao urednica u nobl gradu Zürichu i sigurno je da će često misliti na malu redakciju iz Hermannstadt-a, kao i na nekoliko stvari koje čovjek nigdje drugo ne bi mogao doživjeti.
"Jednoj mojoj prijateljici i meni je posljednjeg dana rečeno da ne možemo napustiti Rumuniju, a da pri tom ne naučimo da igramo polku. I tako smo mi sinoć naučile da igramo polku!"