Evropski Ustav svjedoči o integrativnim pomacima starog kontinenta.

Prvi Evropski Ustav,koji će svečano biti potpisan u Rimu, ustvari nije pravi Ustav, jer takav dokument, pravo gledano, zasniva se na odredjenoj državi i narodu. EU u svakom slučaju,nije takav slučaj. Niti je stvorena jedna super država,niti su razlike medju 25 naroda u zemljama članicama, iznivelisane.

Naziv ”Ustav” odnosi se na državno-pravni ugovor izmedju suverenih država,koje sažimaju sve dosadašnje potpisane ugovore od Rima, preko Mastrihta, Amsterdama do Nice.

Ustvari će samo biti umnoženo evropsko pravo, a prvi put će sveobuhvatno biti definisan i odnos medju evropskim institucijama.

Evropska Komisija djelovaće izmedju Evropskog vijeća i Parlamenta. Otvaraju se i dvije nove visokorangirane funkcije: mjesto predsjednika EU,koje bira Evropsko Vijeće ,čiji će mandat trajatui dvije i po godine, te mjesto ministra vanjskih poslova EU,koje će definisati zajedničke evropske interese.

Budući proces izglasavanja se,takodjer, mijenja.

Pojavljuje se naime, princip izglasavanja ”dvostrukom većinom”: 55% odnosi se na većinu države odnosno 65% na broj njeninih stanovnika. Tako će odluke EU ubuduće biti jerdnostavnije i transparentnije.

U pojedinim oblastima uvodi se, po prvi put princip odlučivanja ”većinom”. Taj je princip,medjutim, nije dozvoljen u resoru vajnske politike, finansija i odbrane.

Oni koji zagovaraju Ustav nadaju se da će njime postići veću identifikaciju gradjana sa EU, dok protivnici vjeruju da će novi ”evropski Ustav” samo otvoriti nove puteve za razgranavanje "briselske birokratije".

Evropski Parlament, koji je kao što smo vidjeli u odmjeravanju snaga sa Evropskom Komisijom,odnio pobjedu i postao još jači. Naprimjer, dobio je veće ovlasti u politici evropskog budžeta.

Neizvjesno je,pak, da li će ”evropski Ustav” stupiti na snagu. Naime,u naredne dvije godine njega bi trebala ratifikovati sve članice EU. U polovini zemlaja članica EU u tu je svrhu već predvidjen referendum. No,iskustva sa referendumima u Francuskoj,Irskoj,Danskoj i Švedskoj, pokazala su na narod ponekad ne slijedi zahtijeve političke elite.

Tako je moguće da Ustav,nakon referenduma, odbiju Velika Britanija,Poljska ili Francuska.

Njemačka će biti poštedjena referencuma,jer vlada ubijedjenje da je ovaj dokument tako kompleksan,da bi se moglo reći”da” ili ”ne”. Postoji naime rizik, da ustavno pitanje bude oprterećeno dodatnim unutrašnjo političkim temama i bude iskorišteno u populističe svrhe. Tekst Ustava koji je odobrio Konvent i ovjerila konferencija ševova vlada zemalja članica,ustvari je kompromis, ali i najbolje što se u datoj situaciji može postići.

On ima,svoje slabosti,kao što je pitanje njegove eventualne izmjene,kada se ponovo mora pojedinačno izjasniti svaka država članica. Do promjena će neophodno dovesti i mogući prijem Turske,najbrojnije zemlje, u budućnosti,kao i postupak odlučivanja i finansiranja. Kada se uzme u obzir da će prema ugovoru 2007 broj članica EU narasti na 27 odnosno 28 /srtare članice plus Rumunija,Bugarska i Hrvatska/ medjunarodno pravo i Ustav EU biće neminovno izmijenjeni.

Ali, ako do 2007 Ustav ne stupi na snagu, to neće biti kraj EU,

jer stari ugovori ostaju na snazi i Evropa će morati uzeti samo novi zamah. Ono što je 1957 započeto u Rimu, ugovorom izmedju šest država Evrope, biće 2004 samo dopisano,

što zorno kazuje kakav je iskorak na integracionom planu nakon stogodišnjih ratova, Evropa napravila. Taj se put može samo nastaviti, te bi urprkos svakodnevnih problema, Evropa bi mogla poslužiti primjerom i za druge regione svijeta. Euro-skepticima ostaje pak utjeha,da evropski Ustav po prvi put predvidja i mogućnost istupanja iz Unije.