Foklandski rat

Na današnji dan, 2. Aprila 1982., kada je u svijetu vladao takozvani "Hladni rat", došlo je do novog vojnog sukoba. Ali ne izmedju dva, tada nepomirljiva velika bloka, nego izmedju dvije kapitalističke države – Argentine i Velike Britanije. Borbe su počele zbog Foklandskih otoka pred argentinskom obalom, koji su inače bili pod britanskom upravom. Toga dana na obali ispred Istočnog Foklanda iskrcale su se trupe argentinske mornarice i krenule prema Port Stenley-iju. U 8 sati i 3O minuta britanski guverner je izdao naredbu desetorici njegovih vojnika iz sastava "Kraljevske mornarice" da se predaju. No Velika Britanija je htjela da pod svoju upravu vrati ovaj otok. O ratu koji je trajao deset nedjelja te koji je prije svega u prvi plan gurnuo tadašnju britansku premijerku Margaret Thatscher, više u prilogu Ralfa Borcharda.

”Stanovnici Foklandskih otoka su isto kao i stanovnici Velike Britanije otočki narod. Njihov način života je britanski, oni su lojalni kruni. Nema ih mnogo ali imaju pravo da žive u miru te da sami odrede svoju pripadnost”.

Ovim riječima je Margaret Thatcher u britanskom parlamentu jasno stavila do znanja da će Velika Britanija vojno reagirati na argentinski invaziju. Ona je u te svrhe na raspolaganje stavila oko 28 hiljada vojnika. Njihova prosječna starosna dob je bila 19 godina. Rat je trajao 74 dana. Pukovnik Tony Davies se prisjeća tih dana:

”Bilo je sasvim drugačije nego današnje operacije. Imali smo stare ”Blunderbusters” – dakle uistinu teško oružje. I municija je takodjer bila teška za nositi. Gotovo da nismo imali helikoptersku podršku te nijedno vozilo na kopnu. Sve što smo imali morali smo da nosimo na ledjima, duž Foklandskih otoka”.

225 Britanaca je tom prilikom poginulo. Najteže im je bilo kada je pogodjen ratni brod po imenu ”Sir Galahad”, 8. Juna 1982. Jedan od preživjelih je narednog dana rekao za BBC-i:

”Stajao sam na mostu i pio kafu kada se začula uzbuna. Automatski smo legli ili nas je možda na tlo bacila eksplozija – ne mogu ništa tačno da kažem. Iz potpalublja je zakuljao dim. Ja sam se nekako popeo na glavnu palubu gdje su bili spasilački čamci”.

Mnogi vojnici su se vratili iztraumatizirani i do danas se bore sa posljedicama rata. Više od tri stotine foklandskih veterana je u medjuvremenu počinilo samoubistvo, mada većina Britanaca i danas kaže da je do rata moralo doći. Pukovnik Tony Davies:

”Vjerujem da većina foklandskih veterana voli Margaret Thatcher. Do kraja života ću se sjećati trenutka kada smo dobili naredbu. Svi smo bili oduševljeni. Mislim, mi smo bili profesionalni vojnici. To je upravo bilo to zašto smo i vježbali. Kada razmišljam o tome šta je uradila Margaret Thatcher, šta je ona tada uradila, i dan danas aplaudiram tome".

No za britanskog istoričara Alana Skeda prije svega je sporno to što je Foklandski rat u prvi plan gurnuo Margaret Thatcher, dao joj priliku za nove izbore i na kraju joj omogućio da provede njene sporne privredne reforme:

"Ona je tada na nacionalnom i medjunarodnom planu prihvaćena kao osoba koja je sposobna da vodi. Niko nije očekivao da će ta ”domaćica iz predgradja”, kako se na nju gledalo 1979. postati svjetska politička figura. Najbolja prijateljica američkog predsjednika Ronalda Regana je na kraju ”Hladnog rata” bila zapravo ključna figura”.

Da li bi i današnji britanski premijer Tony Blair morao upravo tako da djeluje . Na to pitanje Alan Sked odgovara britko:

"Oh da. Kada bi Argentinci bili dovoljno nepromišljeni da pokrenu neku novu ofanzivu, i ako britanska vlada ne bi danas ništa odlučila, ništa uradila – ona ne bi preživjela. Ljudi bi kazali: Zašto se borimo u Iraku, u Afghanistanu, ako nismo u stanju da odbranimo britanski teritorij. A to znači: Svaka vlada koja ne bi branila demokratiju u južnom Atlantiku bi kao i uvijek pala”.