Gaza: Crtanjem protiv trauma

Ismail Ahmad posjetio je porodicu Aladi u njihovom privremenom smještaju na jugu Gaze. Na podu su razbacani madraci, tu je i par plastičnih stolica i improvizovana kuhinja. Desetočlana familija izgubila je sve što je posjedovala, kada je izraelska armija razorila njihovu kuću, udaljenu 1 kilometar od grada Gaze. Sedmicama nakon izraelske ofanzive, njihova dva sina, starosne dobi 9 i 11 godina bude se noću, opterećeni noćnim morama. Plaču, mokre u krevet i prepadnu se čim čuju neki glasniji zvuk. Ismail Ahmad, koji vrši psihološko savjetovanje, daje devetogodišnjem Oudi bojice i komad papira. Bez razmišljanja dječak počinje da crta. Na pitanje šta crta, Ouda kaže: "Helikopter. A ovo je balon, iz kojeg nas slikaju. Tu je naša kuća. Ovdje je tenk, koji je naprije pucao na nas. Ovo ovdje je moj brat, koji je ranjen. To je izraelski avion, koji je bombardovao našu kuću, nakon što smo mi iz nje izašli."

Gubitak svake vrste sigurnosti

Majka ovog dječaka priča o drugom sinu, 15-godišnjem Nouru: "Od kraja rata on se pogoršao u školi. Moli Boga da mu pomogne i da se može prisjetiti gradiva, koje je radio na nastavi. Jako pati. Jednom mi je rekao da želi da ode na cestu i da se baci pod auto, kako bi sebi okončao život". Mobilna Služba za psihološko savjetovanje radi po principu "pomoć za samopomoć". Problem je što u pojasu Gaze nisu traumatizovana samo djeca, već i njihovi roditelji.

Organizacije za pomoć iz pojasa Gaze nisu međutim u stanju da organizuju nešto više od psihološkog savjetovanja. Potpun gubitak svake vrste sigurnosti kao i nedostatak perspektive za budućnost osjećaj je koji preovladava među Palestincima iz pojasa Gaze, kaže psihijatar i direktor Službe za psihološko savjetovanje Ahmed Abu Tawahina. "Odlučujuće za svako ljudsko biće je pronaći sigurno mjesto za život. To je važno i za izvjesnu psihološku ravnotežu. Pojas Gaze međutim nije sigurno mjesto za život", zaključuje Tawahina.