1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Gdje stanuju Stanari?

Ljiljana Pirolić13. mart 2009

U selo Stanari nedaleko od Doboja rijetko svraćaju novinari. Mladi ljudi odavdje svakodnevno putuju u srednju školu u Doboj. Poslije završene škole, mnogi odlaze u druge zemlje nadajući se boljoj budućnosti.

https://p.dw.com/p/HBN0
Centar StanaraFoto: DW/Pirolic

Posmatram obale rijeke Bosne uz koju ide pruga. Brzi voz Ploče-Zagreb preko BiH, tog jutra je poluprazan i imam samo jednu saputnicu u kupeu, Mađaricu Karolinu Pandur iz Barča (Barcs) u Mađarskoj, na samoj granici sa Hrvatskom. Gospođa odlično govori hrvatski jezik. Ima sina koji radi u Sarajevu, u jednoj međunarodnoj organizaciji i često mu ide u posjetu. Poznaje dobro glavni grad i upoznala je većinu njegovih znamenitosti.

U jednom trenutku kaže: „Vidim da vi u Bosni imate velika očekivanja od ulaska u Evropsku uniju. Nije to baš tako kako zamišljate. U životu običnih ljudi kod nas u Mađarskoj, nije se skoro ništa promijenilo. Sada nam je i nacionalna valuta forint, izgubila na vrijednosti; 300 forinta za 1 euro. Ne sjećam se da smo skoro imali takav odnos. Pa, onda ova globalna kriza, ljudi ostaju bez posla. Nigdje sada ne cvjetaju ruže.“ Ali, mora da se ipak, osjetio neki boljitak od ulaska u EU. „Vjerovatno ste, naprimjer, morali uskladiti ekološke standarde, pa vam ne vise plastične kese sa stabala uz rijeku?“ kažem ogorčeno, dok gledam kako na vjetru leluja milion ostataka plastičnih kesa koje je donijela bujica i kada se povukla, one su zakačene za granje ostale da vise.

Durch das Fenster Natur in Bosnien
Krajolik viđen kroz prozor vozaFoto: DW/Pirolic

Ponegdje, na obalama rijeke, vide se gomile plastičnih flaša koje je neko tu istresao. Prizor je potpuno obeshrabrujući. Tako je i u donjem toku rijeke Neretve. Izgleda da su samo Unu uspjeli da sačuvaju od ove pošasti, njeni brojni čuvari u Bihaću i okolini. Uostalom, vidjećemo kad tamo stignem.

Brzim iz Doboja…

Zeche Stanari
Rudnik lignitaFoto: DW/Pirolic

Nakon pola sata brzim vozom od Doboja su Stanari u Republici Srpskoj, naselje niklo uz istoimeni rudnik uglja lignita. Iz voza izlazi mnogo mladića i djevojaka sa ruksacima na leđima; srednjoškolci koji vozom odlaze u škole u Doboju. „Nije nam teško, navikli smo,“ kaže Tatjana, najglasnija od njih. „Tih pola sata u vozu brzo prođe. Šalimo se, prepričavamo zgode i nezgode sa časova, ili jednostavno učimo, kad znamo da će biti ispitivanja. Nije ugodno samo kada pada kiša kao danas, a mi nemamo kišobrane. Ovdje, u našem mjestu, imamo kafiće i diskoteku koja ponekad radi preko vikenda.“

Kiša sve jače pada i sa kapuljače mali slap mi pada pravo na foto-aparat. Ništa od fotografisanja. Kroz kišne kapi razabirem natpis „Mjesna zajednica Stanari“. Unutra je samo matičarka Bojana Kovačević. Vrlo je iznenađena, jer 'njima novinari ne dolaze'.

Predsjednik Mjesne zajednice Nikola Vintonji je na poslu, u rudniku. „Da li više vjenčavate ili pišete umrlice?“ pitam. „Uglavnom, pišem smrtne listove, a što se tiče vjenčanja, za godinu bude jedno ili dva,“ kaže Bojana. „Dobro. Onda uskoro izdate i poneki rodni list za novorođene?“ Bojana se smije i dodaje: „Sadašnji mladi imaju obično samo po jedno dijete. Čekajući bolja vremena, često tako i ostane.

Ekonomska situacija itekako utiče na natalitet, ali rudnik je mnogo toga dobrog pokrenuo u Stanarima, pa se nadam da će i to.“

„Uđi slobodno“

Kneipen Inhaber Bozidar Lugonjic
Vlasnik kafane Božidar LugonjićFoto: DW/Pirolic

Upućuje me Božidaru Lugonjiću, ugostitelju koji je starosjedilac u Stanarima, i ima najbolji kafić u novoj, luksuzno sagrađenoj kući. Već na ulici čujem Brenin veliki hit „Uđi slobodno“. Pa, da uđem. Nekoliko mladića ispija prvo, jutarnje pivo. Brena se smiješi sa velike plazme u uglu, dok konobar zove gazdu Lugonjića. Božidar živi u Stanarima već 30 godina. Kada je kao policajac otišao u penziju, okrenuo se ugostiteljstvu. „Ovo mjesto je oduvijek bilo jednonacionalno, srpsko. Imamo dva-tri nacionalno miješana braka i jednog Ukrajinca, Nikolu, predsjednika Mjesne zajednice.

Ovdje nije bilo mnogo migracija, ni prije, ni poslije rata, ali je zato u susjednoj Mjesnoj zajednici Dragalovci, sedam kilometara odavde, itekako bilo. Cijelo selo je iselilo. Živjeli su u Dragalovcima isključivo Hrvati i kolektivno su iselili,“ kaže Lugonjić. 'Kolektivno iseljenje,' kakva sintagma, da se čovjek naježi. „Stanovništvo u Stanarima, uglavnom, živi od rudnika u kojem je zaposleno oko 500 mještana. To je blizu 400 porodica koje žive od površinskog kopa uglja lignita, koji je vrlo dobrog kvaliteta. Rudnik odlično radi otkako ga je prije pet godina kupila grupacija „Eft“ iz Srbije. Ima nešto malo samostalnih, privatnih radnji, u kojima je zaposleno oko 150 ljudi. Poslije posla, mnogi kod kuće rade na zemlji, okreću se sve više poljoprivredi, ali uglavnom, za vlastite potrebe. Sije se kukuruz i povrtne kulture. Neko još ima i kravicu i to je to,“ kaže Božidar Lugonjić i dodaje da Stanari ukupno imaju oko 2500 stanovnika.

Ein Dorf in Bosnien
Nekada hrvatsko, sada srpsko selo DragalovciFoto: DW/Pirolic

Pitam mog sagovornika kako ocjenjuje trenutnu političku situaciju u BiH i šta misli koliko smo daleko, ili blizu od EU. „Ja mislim da smo mi još daleko od EU i da smo debelo u krizi, koja od rata nije nikad ni prestajala. Ne mogu da procijenim kuda nas dalje sve ovo vodi. Mi imamo rudnik u kojem je naš spas. Svako se mora o sebi pozabaviti i o svom problemu, a to ponajprije znači, da svako sebi pokuša da obezbijedi bar pristojan život,“ kaže ugostitelj.

Kiša je u međuvremenu prestala. Obilazim mjesto i posmatram ljude. Gospođe u Stanarima ne vole mikrofon, žure i djeluju posve nepristupačno. 'Nemojte, molim vas,“ ili „Nemam šta da vam kažem,“ najčešći je odgovor. „A, vi ste iz Sarajeva?“ više konstatuje nego što pita Nenad Vidović. „I ja sam,“ kaže. „Iz kog dijela?“ „Sa Čengić Vile. Radio sam prije rata kao majstor za plin i parno grijanje. Onda, kad je počelo da se zakuhava pred rat, ja sam se spakovao i došao ovdje.

Radim u rudniku, imamo dobre plate, samo da ovako ostane,“ kaže Nenad, dok njegov prijatelj Zoran Marić ubacuje ugalj u podrum. „Je li to ugalj koji vi kopate?“ pitam. „Jeste. Evo, pogledajte kako je to dobar ugalj. Lignit bez sumpora, ispunjava sve ekološke standarde,“ kaže Zoran. Pitam i njih šta misle kuda ide ova zemlja. „Politička situacija u zemlji je nezamisliva, nezamisliva... Zar uopšte o tome mogu nešto misliti? Vrijeme je da se ovi naši političari malo srede i dogovore. Da se narod pita sve bi bilo bolje,“ kaže Nenad. „Pa, pitalo ga se. Na izborima,“ kažem. „Pa, pitalo ga se, ali čovjek pogriješi,“ neda se Nenad. „Ali, toliko puta se griješilo!“ „E, ne znam šta da vam kažem,“ predaje se. Uskače Zoran. „Ovi naši političari, zbilja sebi uzimaju preveliko pravo da nam kroje kapu, ovako kako je kroje. Umjesto da se sada bave ekonomijom i uopšte, privredom, onim što je bitno za naš život, oni ovo malo zemlje razvlače, svako na svoju stranu. Nijedan narod u ovoj zemlji sada nema dobre i pametne političare,“ kaže rudar Marić.

Specifična situacija

Stiže i predsjednik Mjesne zajednice Nikola Vintonji, iz rudnika. „Prosjek plate u rudniku je 860 KM,“ kaže Nikola i dodaje da svake godine dobijaju povećanje na platu od 10 posto. Sa izgradnjom termoelektrane u Dragalovcima, koju će graditi „Eft-a“, biće još bolje. Trenutno, vode aktivnosti na vraćanju statusa opštine svome mjestu, koje je sada samo mjesna zajednica opštine Doboj. Njegov djed je poslije Prvog svjetskog rata došao iz Ukrajine, sa svojom ženom, u Dubravu kod Banjaluke. Njegov otac i on rođeni su u Stanarima. „A što se tiče političke situacije u zemlji, specifična je skroz. Ljudi su zbunjeni,“ kaže Nikola. „Kao u priči o ludom i zbunjenom?“ „Baš tako,“ kaže kratko i žuri kući da skine rudarsko odijelo.

Haus von Slavica und Andre Barukic
Kuća Slavice i Andrije BarukićaFoto: AP

Odlazim u Dragalovce, sedam kilometara od Stanara, odakle su, nakon Dejtona, iselili Hrvati koji su tu oduvijek živjeli, o čemu svjedoče njihova groblja i crkva koja sve više propada, zajedno sa praznom župnom kućom. Selo izgleda avetinjski. Malo je kuća iz čijih se dimnjaka vije dim. Jedna od porodica koja je ostala je ona Slavice i Andrije Barukčić. Andrija je željezničar, a Slavica vodi prodavnicu „Tamara“, koja se zove po njihovoj kćerci. „Ja sam Srpkinja, a muž je Hrvat. Imamo dvoje djece, sina i kćerku, koji idu u srednju školu u Doboju. Do nas je kuća mog svekra i on je ostao. Oni su rođeni ovdje, sva imovina im je ovdje i odlučili su da ostanu. Ne, nisu se pokajali. Uvijek možete otići.

Zwei kroatische Häuser
Hrvatske kuće na prodajuFoto: DW/Pirolic

Ima još nekoliko nacionalno miješanih brakova, a gore u sela po brdima, vratilo se desetak baba i đedova samo da umru ovdje,“ kaže tužno Slavica i dodaje da su u hrvatskim kućama sada izbjeglice iz Federacije BiH, iz Vozuće, Zenice i sa Ozrena. „Ovdje žive samo Srbi koji nisu imali gdje da odu. Nemamo ambulantu ni gradski prevoz. Tri prodavnice i jedna kafana, to je sav naš život.“ Novici Subotiću, koji preko puta ima prodavnicu mješovite robe, žao je što su otišli Hrvati. „Nakon Dejtona su izrazili želju da odu, pisali predstavnicima međunarodne zajednice i niko ih nije sprječavao. A žao mi je, bili su dobre komšije. Dođu oni na Dušni dan, donesu cvijeće, zapale svijeće, vidimo se, popričamo. Uglavnom su u Hrvatskoj, a nešto i dalje u Evropi,“ kaže Novica. Od 400 hrvatskih kuća, samo je 30-tak useljeno. Ostale su na prodaju.

Tužno je sve to. Raspoloženje mi popravlja vesela konjska zaprega. Mašu mi sa sijena. „Je li to bosanski brdski konj?“ pitam odozdo. „Jeste, pravi autohtoni, bosanski brdski konj i to ne jedan nego dva,“ dobacuje furman. „Mogu slikati?“ „Hajde, dajte,“ kaže.