Gdje su dolari?

Zbog političkog neslaganja, birokratske nesposobnosti i nedovoljne javne sigurnosti, infrastruktura zemlje je pred raspadom, često nedostaju osnovne stvari.

Struje ima samo nekoliko sati dnevno, voda sa česme opasna je po zdravlje, ulice su pune rupa. To je slika Bagdada, više od pet godina nakon pada Saddama Husseina i ulaska američkih trupa u zemlju. To je u svakom slučaju situacija s kojom se svakodnevno susreće većina stanovnika grada, koji moraju preživjeti s 60 do 240 eura mjesečno. Javni servis je danas u Iraku strana riječ. Nezagađena voda za piće se mora skupo plaćati, jednako kao i struja, ukoliko je čovjek želi imati više od dva sata dnevno: priključak na jedan od generatora lako odnese i trećinu plate.

Prava slika Iraka

"Već šest godina slušamo samo prazna obećanja, Irak je bogat ali tu ništa ne funkcioniše" ...psuje udovica Jamila, majka troje djece.

Obrazovanje, zdravstvo, državni građevinski projekti, čak i benzin –ništa od toga se ne može naći u ovoj zemlji, u zemlji koja pliva u novcu. Naime, zahvaljujući sve višoj cijeni nafte na svjetskom tržištu, u državnu kasu slijeva se rijeka dolara, čak i usprkos zastarjeloj tehnologiji i ogromnoj krađi nafte. Irak je danas treća po veličini među zemljama izvoznicama nafte.

"Irak je bogat i raspolaže sa mnogim resursima. Ovo je veliko tržište za strane investitore, oni ne bi trebalo oklijevati.", tako svoju zemlju hvali potpredsjednik Hasemi. Ali što je Irak napravio sa svojim naftnim dolarima, 50 milijardi u posljednje četiri godine?

Bogati Irak nema novca za obnovu ulica

Samo 2, 5 milijardi dolara, dakle oko pet posto, država je investirala u obnovu infrastrukture poput vodovoda, dalekovoda i cesta. Nesposobni državni službenici, loše planiranje i nasilje koje ne jenjava spriječili su vidnije poboljšanje životnih uslova. Izostala je nužna obnova zemlje nakon tri rata, UN-sankcija i latentnog građanskog rata. Umjesto toga cvjetaju različite fantastične ideje - tek nedavno je najavljen tzv. master-plan za Bagdad, kojim se obećava gradnja staklenih palača, luksuznih hotela i restorana, te šoping-centara.

Jedini problem - još se ne mogu namaći dvije milijarde eura koliko bi to trebalo koštati, jednako kao ni još dvije milijarde za nužnu obnovu ulica i mostova. Zbog toga vlada očajnički pokušava privući novac iz inozemstva, u međuvremenu i iz Njemačke.

Surova stvarnost Iraka

"Otvorenost Iraka naspram njemačkih poduzetnika je vrlo velika, siguronosno se stanje također popravlja, demokracija napreduje. Boljim privrednim odnosima ništa ne stoji na putu."...smatra optimistički njemački ministar privrede Michael Gloss.

Ali u stvarnosti toga nema, to je samo lijepa želja. Ubistva, otmice, teroristički napadi, ali i korupcija, nestale milijarde iz programa za pomoć - sve to nije privlačna klima za njemačke investitore. A za većinu običnih ljudi u Iraku je jedina razlika, u odnosu na vrijeme Saddama Husseina, je to da sada o lopovluku i korupciji mogu otvoreno govoriti. Promjena, međutim, nema.