Generacija vječnih praktikanata

Generaciju X, koja se godinama žalila na premalo posla pa se tješila pivom i cjelodnevnim izležavanjem uz televizijske serije, zamijenila je već krajem 90-ih radišnija, no ne pretjerano uspješnija, a kamoli zadovoljnija generacija praktikanata.

Oni imaju diplomu u ruci. I stoje pred zatvorenim vratima. Konačno zarađivati novac, konačno konkretizirati svoj dugogodišnji trud - ova ideja rasprsne se u tren poput mjehurića kada mladi, netom diplomirani građani stupe na klizavo tržište rada. Tada se mnogi, preskromno doduše, spuste na zemlju i odluče prihvatiti što god im se nudi, a najčešće im se nude neplaćene višemjesečne prakse.

I što znaju, zaborave!

Tko nakon završenog studija ne nađe odmah posao, brzo izgubi kontakt sa strukom, znanje mu zastarijeva i postaje nepoželjan. Eventualna praznina u životopisu mogla bi odbiti buduće poslodavce. Da izbjegnu šutnju na poznato pitanje - „Pa što si radio zadnje dvije godine?“ - mnogi inženjeri, diplomirani ekonomisti ili kulturnjaci prihvaćaju privremeno zaposlenje kao praktikanti. Već od 2002. bilježi se znatan porast broja praktikanata, što se pretvorilo u pravi gospodarsko-kulturni fenomen.

Kao jedan od uzroka ove pojave navodi se generalni porast broja studenata i diplomiranih građana. Poslodavci su preplavljeni ponudama kvalificiranih mladih ljudi, te si jednostavno mogu priuštiti biranje. Poslovi i zadaci koji su se prije novčano nagrađivali, danas se obavljaju besplatno. U međuvremenu situacija izgleda ovako: praktikanti rade sedam do osam sati dnevno, odgovorno preuzimaju zahtjevne projekte i idu kući praznih džepova.

Praksa za praksom

Danas se diljem Europe priča o novom fenomenu, takozvanim „trajnim praksama“. Izgleda da je problem vječnog studenta, koji je eliminiran „Bolonjom“, vrlo brzo zamijenjen vječnim praktikantima, koji ovaj put iz straha od nezaposlenosti dobrovoljno ostaju u ovoj, za veliku većinu, slijepoj ulici, redajući praksu za praksom.

Najtraženiji su praktikanti u medijskim, novinarskim, marketinškim, pa čak pravnim te filmskim područjima. Tu se oni više ne osjećaju kao višak koji uokolo raznosi kave i kopira radne materijale pola radnog vremena. Ne, mladi dobivaju pravo radno iskustvo, samo što poslodavci redovito zaborave taj rad adekvatno i platiti. Produženje prakse te eventualno zapošljavanje je priča koja se često čuje na početku. No, na kraju poslodavac velikoj većini slučajeva, uz pozdravno rukovanje, zaželi puno sreće i uspješan nastavak karijere - negdje drugdje.

I ovce i novce

Firme zaboravljaju da se kvalificirani kadar ne može samo tako „ubrati“. Potreban je i određeni proces sazrijevanja i „praćenog rasta“, koji bi trebao bio stimulirajući, a ne obeshrabrujući. Stvarnost je malo drukčija. Statistika ne ide mladima u prilog. Prema istraživanju koje je proveo DGB ( Njemački savez sindikata) samo 22 posto praktikanata dobije ponudu za posao.

Problem je i činjenica da čak četiri od pet praktikanata na svojim radnim mjestima preuzimaju posao jednog stalno zaposlenog, a za to nisu prikladno plaćeni, ili nisu uopće plaćeni. Oni koji su diplomirali, a trenutno su u statusu praktikanta, u Njemačkoj primaju prosječnu plaću od 550 eura za puni angažman i stručnost koju su i službeno potvrdili završenim studijem.

U nekim firmama praktikanti čine skoro polovicu „radne ekipe“. Ovo već potvrđuje uznapredovali trend „generacije praktikanata“. Ne radi se naime o floskuli, a niti o nostalgiji za prosperitetnim prošlim vremenima, već o stvarnom problemu kojim se mladi svakodnevno susreću u svojim poslovnim životima.

Tržište rada je upoznato s ovom situacijom. Predlažu se razne mjere, primjerice određivanje minimalne naknade za praktikante, ograničeno trajanje i ograničen broj praksi. No, sve ovo bi moglo uroditi i suprotnim efektom što bi studentima i diplomantima dodatno otežalo put za pronalaženje posla.

Autor: Lea Talijančić (agencije)

Odg. urednik: Svetozar Savić