Geto u srcu Evrope

U ljetnje popodne, sunce prži, a vjetar oštro duva u nesigurnu kolibu napravljenu od kartona i plastike. Ispred nje, muhe zuje oko brdašceta smrdljivog smeća, koje ovdje stoji već sedmicama. Desetine ovakvih otrcanih koliba stoje okolo. Nema čiste vode, nema struje, niti sanitarnih službi. Ljudi koji ovdje žive nazivaju svoje selo “Geto”.

U jednoj od koliba, petorica muškaraca leže na dušecima. Još deset praznih dušeka stoje poredani po podu, razdvojeni tek nekoliko centimetara. Kanapi koji vise služe kao ormari. Cipele su poredane po podu, a plastični kontejneri se koriste za skladištenje hrane.

Ovo otrcano mjesto je dom Ibre Mbakea Faka. On ovdje živi sa još dvadesetoricom muškaraca, uglavnom iz zapadne Afrike. Unutra je zagušljivo. Ibra je, bježeći od siromaštva, napustio Senegal prije 12 godina. On je stigao na obalu južne Italije pošto je rizikovao život na opasnom putovanju preko mora. “Došao sam ovdje da bih našao dobar posao i zaradio više novca pomoću kojeg bih živio bolje i kojim bih pomogao svojoj porodici u Senegalu,” kaže on.

Kriza i nerazumijevanje porodice

Tridesetdvogodišnji Ibra je stolar. U početku je uspjevao da nađe nekoliko bijedno plaćenih poslova, koji su podrazumijevali branje povrća i voća – a to su poslovi koje Italijani neće da obavljaju. Međutim, kako je Italija u kandžama ekonomske krize, čak su i takvi poslovi rijetki, što znači da je Ibra zarobljen ovdje i da nema gdje drugo da ode. “Sada su prošla već tri mjeseca da nisam mogao ništa da im pošaljem. Pokušavao sam da im objasnim da nemam posao, niti pare da im pošaljem, ali mi oni ne vjeruju. Oni misle da ih zapostavljam i da uživam u svom novom životu u Evropi,” kaže Ibra.

Ibra je zarađivao tri i po eura po satu, a to mu je isplaćivala Kapolari, italijansko-afrička mafija. On je dao otkaz, nakon što je odbijen njegov zahtjev za ugovorom. Ibra sada zna da ako bi imao ugovor, a zatim izgubio posao, mogao bi da dobije novac od države. Ali, Kapolari nije zainteresovan da se brine o pravima radnika imigranata - oni uzimaju do 50 procenata novca koji Ibra zaradi od poljoprivrednika. S druge strane, poljoprivrednici su zadovoljni što im Kapolari dovodi jeftinu radnu snagu, tako da nemaju problem da plaćaju mafiji. Za Ibru bi bio poraz da odustane i vrati se kući u Senegal. Pored toga, on nema dovoljno novca za povratnu kartu, a ono novca što je sačuvao je skoro već nestalo. Zbog toga, on većinu svog vremena provodi šetajući pored plantaža voća, nadajući se da će mu neko dati posao. “Jedina organizacija koja ponekad ovdje dolazi je Karitas,” kaže Ibra. “Tokom prethodna dva mjeseca, Karitas je bio ovdje tri puta. Dijelili su pirinač, makarone i paradajz.”

Zarobljeni na ničijoj zemlji

Desetine hiljada afričkih imigranata žive u pokrajini Apulija, a većina njih je ilegalno tamo. Samo u prvoj polovini ove godine, prema Ujedinjenim nacijama, skoro 8000 afričkih migranata je stiglo u južnu Italiju, na ostvro Lampeduza. Oni dolaze da bi tražili posao u Evropskoj uniji i mnogi od njih ne ostaju u Italiji. Većina onih koji ostanu završe radeći ilegalno na plantažama povrća za kriminalne bande kao što je Kapolari.

Ljudi koji žive u blizini vrlo dobro znaju za Geto i njegove stanovnike. “Puno Afrikanaca dolazi ovdje i raspituje se za posao,” kaže jedan od stanovnika. “Ali, ovdje nema posla. Jednom sam zaposlio jednog od njih, ali nakon toga više nije bilo posla za njega.” Žena koja živi u blizini okrivljuje državu za stanje u kojem žive ovi migranti. “Nisam bila u Getu, ali sam čula da ljudi tamo žive u užasnim uslovima. Mogu da zamislim da to dovede i do nasilja kao bjekstva od onoga kroz šta ti ljudi prolaze. Ovo pokazuje da država ne radi ništa,” kaže ona. Međutim, ljudi se plaše da se miješaju u poslove Kapolarija. “Vlasti nam ne pomažu ni na koji način,” kaže Ibra.

Država zakreće glavu

Gradonačelnik Đanfranko Savino priznaje da nije uradio ništa da pomogne Afrikancima koji žive u Getou. “Mi prolazimo kroz ovu ekonomsku krizu,” kaže on, “što znači da već imamo ogroman broj ljudi kojima treba pomoći i koji bi mogli da se nađu u istoj situaciji kao oni koji žive u Getou. Od nacionalnih do lokalnih vlasti, Italija ima ogroman ekonomski problem, a između ostalog, dio tog problema je i pitanje imigracija,” završava Savino.

Arhangelo Majra je katolički sveštenik koji čini koliko može da pomogne. On redovno posjećuje Ibru i druge Afrikance, organizuje kurseve italijanskog jezika za njih i daje im utjehu gdje je moguće. Ipak, on priznaje da je skoro nemoćan pred licem italijanske birokratije. “Kada vidim da italijanske institucije, kao što su policija i imigracione službe, ne rade ono što bi trebalo, počinjem da mislim da one stoje iza ovog sistema i žele da ga zadrže takvim kakav je sada. Inače, uz svu moć koju imaju i sva sredstva kojima raspolažu, zašto se ne rješavaju ovog problema?

Za Ibru, njegov san o boljem životu u Evropi se pretvorio u noćnu moru. Sve što može da uradi je samo da nastavi da traži posao, dok živi u sirotinjskoj četvrti koja je postala njegov nov dom.

Autor: A. Lattus / J. Hahn / N. Cukućan

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić