Godina ebole

Počelo je 2. decembra 2013. godine. Dvogodišnji Emile iz sela Meliandou u Gvineji dobio je bolove u stomaku, groznicu i povraćao je. Četiri dana kasnije je umro. U vrlo kratkom roku potom umiru i njegova majka, sestra, baka i jedna medicinska sestra. Naučnici tvrde da je Emile "nulti pacijent" - pacijent od kojeg je krenula epidemija. Na osnovu njegove priče oni su rekonstruisali početak najteže do danas zabilježene epidemije ebole u Zapadnoj Africi.

Krajem marta 2014. mediji već izvještavaju o 60 smrtnih slučajeva. Oko stotinu ljudi je zaraženo virusom. Ministarstvo zdravlja Gvineje prijavljuje epidemiju ebole Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO). U toku narednih sedmica i mjeseci virus se širi na susjedne zemlje Sijera Leone, Liberiju i Nigeriju. U tom trenutku niko i ne sluti da će epidemija odnijeti skoro 6.000 života, a da će se razboljeti oko 18.000 ljudi.

"Nevjerovatan angažman medicinara"

Oko šest mjeseci nakon izbijanja ove bolesti, ljekari upozoravaju da je epidemija izmakla kontroli. Radi se o najgoroj epidemiji otkako je prije 40 godina otkriven virus ebole. Organizacija Ljekari bez granica regostrovala je više od 60 mjesta na kojima se virus širi. Ministri zdravlja zapadnoafričkih država pokušavaju da se bore protiv širenja bolesti velikom informativnom kampanjom.

Istovremeno organizacija WHO šalje upit Klinici za tropske bolesti u Hamburgu da li bi mogla da primi na liječenje Šeika Umara Kana, jednog od najvažinijih eksperata za borbu protiv ebole u Sijera Leoneu, koji se inficirao tokom rada. Do toga nije došlo i ugledni ljekar postaje prvi medicinar koji postaje žrtva ove bolesti. Nešto kasnije se saznaje da se virusom inficiralo oko 240 medicinara i osoblja koje se stara za njegu bolesnika. 120 ih je umrlo. Uzroci za njihovu infekciju su preopterećenost radom i nedostatak sredstava za održavanje higijene, poput specijalnih ogrtača i rukavica. "Ebola je praktično dovela do kraha zdravstvenog sistema u pogođenim zemljama", zaključuje Florian Westphal iz organizacije Ljekari bez granica.

"Mora se odati poštovanje zapanjujućem angažmanu koji su pokazali medicinari i vlasti pojedinih zemalja", kaže Westphal i dodaje: "Tražimo da se humanitarne organizacije angažuju i u običnim bolnicama u tom regionu kako ne bi došlo do potpunog kolapsa zdravstva."

Nema više opasnosti?

7. avgusta 2014. zabilježen je i prvi slučaj ebole u Evropi. Sveštenika Miguela Pajaresa vlada Španije je prebacila u Madrid, ali tamo ubrzo podliježe infekciji. Nakon njega su neki inficirani humanitarni radnici prebačeni u države Zapadne Evrope ali njihovo medicinsko zbrinjavanje nije uvijek bilo uspješno. Bez obzira nekoliko smrtnih slučajeva, činilo se da su stacionari u izolaciji, koji postoje na klinikama na Zapadu, dobro opremljeni i da je virus tamo pod kontrolom. A onda je došlo razočarenje. Tu je prvi put došlo i do infekcije dvije medicinske sestre koje uopšte nisu bile u Africi. Obje su preživjele.

Naučnici još uvijek ne mogu da otkriju zašto neki pacijenti prežive, a neki umru. Ljekar iz SAD Kent Brantly i medicinska sestra Nancy Writebol dali su saglasnost da nakon infekcije budu tretirani novim, eksperimentalnim lijekom ZMapp. ZMapp je prethodno testiran samo na životinjama. Još uvijek ne postoji lijek koji je odobren za upotrebu. WHO je kratko nakon spomenuta dva slučaja izdao spornu preporuku da se u borbi protiv ebole koriste i lijekovi koji još nisu dobili sve dozvole.

Pomoć na licu mjesta

WHO je 8. avgusta 2014. zbog ebole proglasio vanredno epidemiološko stanje na međunarodnom nivou. Organizacija izvještava o 1.000 mrtvih. Širom svijeta se pojačavaju mjere zdravstvene zaštite, na licu mjesta se prave prihvatni centri, organizuju zračni mostovi i prebacuje medicinska oprema i medicinski radnici. "Pomoć je stigla prekasno. Nedostajalo je kvalifikovanog osoblja koje je prvo moralo biti obučeno za taj posao", opisuje Florian Wastphal akcije međunarodne zajednice. "Sada se mora raditi na tome da svaka zemlja bude u stanju fleksibilno da reaguje na svaki novi slučaj zaraze, kako bi se u korijenu ugušila epidemija", navodi on.

Svjetska banka je u tu svrhu izdvojila 150 miliona eura. UN je u Njujorku uspostavio Krizni centar za ebolu i za to odvojio oko 460 miliona eura. Osim toga, UN traži da zemlje donatori oproste dugove državama koje su najteže pogođene epidemijom. EU i SAD su povećale pomoć koju odvajaju za te države. Ipak, socijalna i privredna situacija u zemljama regiona se pogoršava. Mjere uvođenja karantina, ograničenje putovanja ljudici i transporta roba dovodi do nereda, panične kupovine, rasta cijena i nestašice namirnica.

"Prvi zadatak u 2015. je da se uspostavi kontrola nad epidemijom", smatra Westphal. U Liberiji ima razloga za umjereni optimizam, ali stanje je i tamo i dalje napeto. Iz Sijera Leonea stalno stižu informacije o novim infekcijama. Stoga je potrebno da međunarodna zajednica pruži pomoć i tokom 2015. i 2016. godine. "Nadamo se da epidemija ebole neće biti zaboravljena samo zato što se rjeđe spominje u medijima", kaže Westphal.