Godine ne mogu štiti zločince

Sobibor je bio nacistički koncentracioni logor, fabrika smrti u kojoj su ubijani Jevreji. Do dvije hiljade ljudi dnevno ubijeno je ovdje u gasnim komorama. Procjenjuje se da je u logoru ukupno ubijeno 250 000 osoba. Stražari su provodili žrtve iz vozova, od rampe do gasnih komora, odvrtali ventile za protok smrtonosnog ugljen-monoksida, odvozili žrtve u masovne grobnice i čistili gasne komore za narednu smrtonosnu akciju.

Jedan od ovih pomagača bio je rođeni Ukrajinac John Demjanjuk. Smatra se da je on između marta i septembra 1943. godine učestvovao u ubistvu najmanje 29 000 Jevreja. Kako dokazuju pronađeni dokumenti on je svoj smrtonosni zanat naučio skupa sa ostalim kolaboracionistima – tzv. dobrovoljcima–pomagačima u jednom SS-ovom centru za naobrazbu. To da je on prethodno bio ratni zarobljenik u njemačkom Wehrmachtu i da se priključio ovim ubistvima iz straha za vlastito preživljavanje ne umanjuje njegovu krivicu. Sam Demjanjuk tvrdokorno poriče optužbe. On ne želi znati o onome što se dešavalo u Sobiboru, kasnije u Majdaneku ii Flossenbuergu.

On tvrdi da je to činio njegov rođak, a on sam bio je samo ratni zarobljenik. To je s obzirom na dokaze, ali i pozadinu istorijskih saznanja malo vjerojatno.

Težak i dugotrajan, ali ne i izlišan proces

Prije će biti da je Demjanjuk bio nadničar, jedan kotačić u zupčanom mehanizmu jedne velike mašinerije smrti. Sigurno je bilo većih zločinaca. Mnogi od njih nisu nikada izvedeni pred lice pravde što je posljedica zakazivanja njemačkog pravosuđa. Postupkom protiv Demjanjuka u Minhenu sada započinje jedan od posljednjih procesa protiv pomagača nacističkog režima u Njemačkoj – proces protiv jednog 89-godišnjaka, možda bolesnog čovjeka. Jednog starca bez uviđavnosti koji zahtijeva milost.

Protiv Johna Demjanuka se vodi pravni postupak u kojem je uzeta u obzir starost i zdravstveno stanje optuženika. To će bez sumnje biti jedan težak, dugotrajan, možda i spor proces čiji je ishod neizvjestan. Problem će biti dokazati Demjanjuku individualnu i konkretnu krivicu. Vrlo je upitno da li će i onda Demjanjuk vidjeti jedan njemački zatvor iznutra. Da li je postupak zbog toga izlišan? Ni u kom slučaju. I to ne samo zbog osnovnog načela da ubistvo nikada ne zastarjeva.

Starost ne štiti zločince

Njemačko pravosuđe više od šest decenija nakon kraja nacističkog terora jasno stavlja do znanja sljedeće: Niko ko je pomagao nacističkom režimu u ubijanju ne smije ni danas jednostavno umaći pravdi. Sama starost nikoga ne štiti od toga da bude donesena presuda kojom se neko proglašava krivim. Postupak u Minhenu je također jedan znak protesta protiv nečovječnosti i barbarstva.

Još važniji je signal koji ovaj postupak šalje preživjelim žrtvama i njihovim najbližim: Ovo je u službi istine, pravde i ljudskog dostojanstva, neovisno od toga da li će na kraju Demjanjuku biti određena kazna. Patnja, užas i traumatiziranost prate žrtve do kraja njihova života. Odgovornost za patnju, koja im je učinjena ne može biti prekinuta dostizanjem penzionerskih godina.

Autor: C. Rabitz/ Z. Ilić

Odg. urednica: B. Fazlagić