Gostoljubivi Italijani

Adamu je 18 godina. Na Lampeduzi živi svoj, kako kaže „peti život“. U Gani, gdje je rođen, umalo nije ubijen. Prilikom bijega u Libiju je „tri puta smrti gledao u oči“. Tokom bijega u Evropu, za dlaku se nije utopio.

Adam je gost jedne ribarske porodice na Lampeduzi. Trenutno uči italijanski jezik. Također uči kako se pravi pica. Adam želi postati političar jer se namjerava boriti za bolje društvo.

U Italiju je u proteklih nekoliko mjeseci došao veliki broj maloljetnika koji su zbog manjka smještaja smješteni kod porodica koje su spremne da se na duži vremenski period brinu o mladima dok ne postanu punoljetni. Možda je to jedna od najvažnijih spontanih inicijativa građana u odnosu prema talasu migranata koji od proljeća 2011. godine zahvata Lampeduzu. Tada je za samo nekoliko dana u Italiju stiglo 25.000 mladih Tunižana. Na Lampeduzi se tada danonoćno pekao hljeb kako bi se mladim Tunižanima u najmanju ruku ponudio svjež hljeb.

Rimar Enzo Billerci kaže da su mnoge njegove kolege u svojim kućama i stanovima sklonili namještaj u stranu kako bi napravili mjesto za madrace na kojim će spavati migranti. „Te izbjeglice su za nas brodolomci. Tako ih i prihvatamo. Kod nas je to sasvim normalno“, kaže Billerci.

Nedostaje državna organizacija

„Italijani su ekstremno gostoljubivi“, kaže Giovanni Gambuzza, upravnik izbjegličkog centra u Pozzallao na jugu Sicilije. „Međutim, naša gostoljubivost nije dovoljna. Zbog toga imamo samo probleme“, kaže Gambuzza koji se brine o mnogim mladim migrantima. Italijanska birokratija je potpuno preopterećena zbrinjavanjem izbjeglica. „Evropske institucije u svoje ruke moraju preuzeti prihvat izbjeglica. Tada bi stvari bile prihvatane trezveno i efikasno“, kaže upravnik izbjegličkog centra u Pozzallao.

Dok se jednom to ne desi, o izbjeglicama iz kriznih područja u Africi i na Bliskom istioku se brinu građanske inicijative, udruženja i, nakon dužeg oklijevanja, Katolička crkva. Papa Franjo je prije nekoliko mjeseci naredio da se prazne crkve i samostani stave na raspolaganje izbjeglicama. Barokna crkva San Carlo u srcu starog grada u Palermu je sada jedna vrsta prihvatnog izbjegličkog centra. Naime, u crkvi može biti smješteno oko 100 izbjeglica koje će kasnije otputovati rodbini ili prijateljima u drugim zemljama članicama EU.

Obroci za 1.200 ljudi

Franjevac Biago Contre bivšu kasarnu, koja se nalazi iza željezničke stanice u Palermu i koja je u proteklih 15 godina najveći prihvatni centar izbjeglica u južnom dijelu Italije, naziva „Utvrda nade“. Biagio Conte je u ruševinama otvorio menzu u kojoj se dnevno hrani 1.200 ljudi. Conte je sve to postigao zahvaljujući donacijama građana i trgovaca veleprodajnog centra. U bivšim hangarima može spavati 700 osoba. Mnogi tu provedu samo nekoliko dana, a drugi nastavljaju živjeti kod monaha, jer ne znaju kuda će dalje.

U prihvatom centru koji je osnovala država se često drastično štedi. Podnosilac azila na odgovor mora čekati i po dvije godine. Izbjeglice u ovom centru dnevno za jelo dobijaju samo tanjir makarona. Poneki su iscrpljeni ili teško bolesni. Ispred izbjegličkog centra u mjestu Mineo, poljoprivrednici iz okoline često dijele voće i povrće. Alesandro simbolično daje nekoliko centi ženi iz Somalije koja u rukama ponosno drži novorođenče. Dijete je rođeno nekoliko dana nakon što je ona stigla u Italiju. Alessandro mladoj majci daje kesu punu svježeg povrća i kaže da su joj sada potrebni vitamini.

U Trapani, na drugoj strani Sicilije, pred trošnim izbjegličkim centrom stoje tri muškarca. Centar je od grada udaljen pet kilometara. Sissao, Abdi i Issa iz Gambije, sva trojica starosne dobi između 20 i 25 godina, bili su očajni dok od susjeda nisu dobili dva bicikla. Pomoću njih ponekad bar mogu otići među lokalno stanovništvo i nadati se da će jednom voditi normalan život.