Govorite o samoubistvu, ali kako treba!

Kada se 2009. bacanjem pod voz ubio golman njemačke fudblaske reprezentacije Robert Enke, i kada se o tome u medijima masovno počelo pisati, mnogi su ga nažalost slijedili: "Kada on nije uspio, kako ću onda ja?", tako su reagovali mnogi pacijenti slijedeći primjer jedne tako slavne ličnosti, priča dr Georg Fidler (Fiedler) iz Centra za liječenje bolesti zavisnosti sa Univerzitetske klinike u Hamburgu. Fidler je i sekretar Nacionalnog programa za prevenciju samoubistava u kojem zajedno radi 200 naučnika i eksperata. On je naveo da je nakon Enkeove smrti došlo do "naglog porasta samoubistava među mlađim muškarcima, slične starosne dobi, i to na sličan način".

Katastrofa za one koji ostaju...

"Moj sin je iza sebe ostavio cedulju: 'Uradiću isto što i Robert', i on se takođe bacio pod voz", niz poruka sličnih ovoj širom Njemačke je nakon Enkeove smrti primila njemačka Služba za pomoć bližnjima osoba koje su počinile samoubistvo AGUS, kazala je Elizabet Brokman (Elisabeth Brockmann) direktorka AGUS-a. U intervjuu Dojče veleu Elizabet Brokman kaže da je svako samoubistvo "jedna katastrofa, užas za svakog čovjeka je kada neko od njegovih bližnjih oduzme sebi život". No, okolina je često bespomoćna. Prijatelji, kolege i komšije se povlače, kada je potreba za njima najveća. Jer, samoubistvo je stoljećima tabuizirano i na njega se gleda kao na grijeh. Eksperti i volonteri povodom Svjetskog dana prevencije samoubistva upozoravaju da se više govori o samoubistvu kako bi se bolje pomoglo pogođenima, ali uz to uvijek paziti i na poruku koja se odašilje.

Jer, za prevenciju samoubistva je važno da se ne osuđuje kao zločin, ali da se ni ne glorifikuje kao čin hrabrosti, podvlači psiholog Fidler u intervjuu Dojče veleu. Kod suicidnog ponašanja se ne radi o tome "da ljudi žele da umru, već da ne znaju kako dalje da žive". Zbog toga veliki broj onih koji pomišljaju na samoubistvo traži pomoć. Ali, premalo je službi kojima se mogu obratiti, izuzev psihijatrijskih klinika. Prema službenim podacima 10.021 osoba je izvršila samoubistvo u 2010. godini, a barem deset puta toliko njih je pokušalo. Fidler kaže da mnogo više ljudi umire vršenjem samoubistva već u saobraćajnim nesrećama, ubistvima, zbog posljedica konzumiranja droge i side zajedno. A sa svakim samoubistvom iza samoubice ostaje šest do osam bližnjih.

Ostaje pitanje ZAŠTO?

I u Njemačkoj je isto kao i u većini drugih država: samoubistvu mnogo više pribjegavaju muškarci nego žene. Starenjem rizik postaje sve veći. Prosječna starost ljudi koji su sebi oduzeli život u Njemačkoj bila je u 2010. 56 godina. Među mladima je samoubistvo glavni uzrok smrti. Ali, šta je uzrok? To je pitanje koje bližnje muči godinama, priča Elizabet Brokman. "Šta se to okrenulo u mom suprugu ili u mom djetetu? Šta sam previdjela? Postoji li krivica?" Na ovo "ZAŠTO?" naučnici nemaju konkretan odgovor.

No, bez obzira što nema adekvatnog odgovora, psiholozi i medicinari su mišljenja da je 90 odsto osoba koje su počinile samoubistvo, imalo mentalne probleme. Rizične grupe nisu samo oni koju boluju od depresije, već i zavinsici i oni koji pate od hronične anksioznosti (osjećaj unutrašnje uznemirenosti, nervoze) . Istraživanja pokazuju da i gubitak posla i ekonomska kriza umnogome utiču na posezanje za sopstvenim životom, kaže dr. Georg Fidler iz Centra za liječenje bolesti zavisnosti u Hamburgu. Ljudi čeznu za jednostavnim odgovorima kojima bi objasnili razloge samoubistva, kaže Brokman iz AGUS-a,kao naprimjer: 'šef je bio zao, u školi se toliko toga zahtjeva, muž je tako malo kod kuće', ali to nema mnogo dodirnih tačaka sa stvarnim razlozima, jer za odlučujuće za samoubistvo je uvijek mnogo više faktora.

Odlazak u dostojanstvenu smrt

Brokman govori da prevencija samoubistva nije zadatak onih koji su izgubili bližnje. "Njima treba čitava njihova snaga kako bi preživjeli. Jer, i oni su takođe rizična grupa", kaže direktorka AGUS-a socijalni pedagog Elizabet Brokman. Nažalost nema potrebnih centara za one koji su u opasnosti da počine samoubistvo i takođe nema političke volje za ovu temu, žali se i Georg Fidler iz Nacionalnog programa za prevenciju samoubistva. Njemu brige takođe zadaje i debata o potencijalnom zakonu o pomoći pri umiranju ili eutanaziji. On upozorava na osjećaj koji to izaziva: da umirućem od neizlječive boletsi ne preostaje ništa drugo nego dati lijekove koji će ga odvesti u dostojanstvenu smrt.

AGUS-u su se javljali ljudi, govori Brokman, koji tuguju i koji predbacuju organizacijama koje pružaju pomoć pri eutanaziji da su se njihovi bližnji prebrzo odlučili za samoubistvo, za šta se zapravo sami nikada ne bi odlučili. Fatalno je i to da se na internet forumima to propagira kao sigurna metoda samoubistva. "To je katastrofa posebno za mlade ljude koji kada zapadnu u tešku životnu situaciju dobijaju podršku da umru a ne da žive."

Autor: Andrea Grunau/ Svetozar Savić

Odg. ur. Belma Fazlagić-Šestić