HANDKE PONOVO IZAZIVA POLEMIKE

Peter Handke je prije desetak godina objavio tekst »Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu«, u kojem se suprotstavio opštem mišljenju da je prevashodno srpska strana kriva za ratove na Balkanu, nakon čega se razvila jedna od najvećih književno-političkih polemika u istoriji novije njemačke književnosti.

Handke se ovog ljeta - već šesti put u posljednjih deset godina - oglasio sa tekstom koji se odnosi na zbivanja u bivšoj Jugoslaviji. Taj tekst čuvenog austrijskog pisca je pod naslovom »Table Dajmijela – Izvjetšaj zaobilaznog svjedoka« objavljen u prošlom broju časopisa „Literaturen“. Peter Handke je u njemu napisao obrazloženje, zašto je odbio da svjedoči na haškom suđenju Miloševiću, odričući legitimmnost Tribunalu, a i zašto je istodobno pristao da privatno posjeti Miloševića u Ševeningenu.

Na naslovnoj strani aktuelnog izdanja časopisa najavljen je tematski blok, posvećen reakcijama na Handkeov tekst. I zaista, za riječ se javila Slavenka Drakulić sa napisom «Jedan tekst i jedan fatalni jubilej». Hrvatska spisateljica tvrdi da Handkeov tekst sigurno ne bi izazvao velike polemike da nije objavljen u vrijeme obilježavanja desetogodišnjice srebreničkog pokolja te da u takvom kontekstu tekst nije samo nepotreban već i besraman:

«Handke u svom tekstu »Table Dajmijela – Izvetšaj zaobilaznog svjedoka« prvi put spominje Srebrenicu kada govori o «masakru koji je počinjen nad muslimanskim vojnicima». On sigurno nije nenamjerno upotrijebio izraz «vojnici», a ne «muškaraci», koji je mogao upotrijebiti, ako je neizostavno želio izbjeći izraz «civili». Samom upotrebom termina «vojnici» stao je na jednu stranu, čak i da mu to nije bila namjera.

Drugi put je Handke spominje Srebrenicu – braneći srpsku stranu od optužbe za genocid - kada se poziva na tekst novnara lista «Figaro», koji je napisao da se 250 Muslimana nakon pada Srebrenice izbavilo, pobjegavši u Srbiju. To je argument u kosrist Srba. Handke, a ne spomenuti novinar, označio je tih 250 Muslimana kao «bjegunce, ali ipak i neprijateljske vojnike».

Naposlijetku Handke spominje Srebrenicu i treći put kada opisuje svoju posjetu Kravici – srpskom selu u blizini Srebrenice, u kojem su muslimanski vojnici ubili Srbe – i navodi svoj razgovor sa majkom kojoj se ubijeni sin gladan javlja u snu.

Očito je Handke tekst napisao prije nego su u maju u Hagu, a onda i na srpskoj televiziji prikazani snimci, na kojima se vidi kako pripadnici srpske specijalne jedinice «Škorpioni» ubijaju šest mladića iz Srebrenice. Možda bi Handke razgovor sa majkom iz Kravice dopunio razgovorom sa majkom iz Srebrenice, Nurom Alispahić, koja je na snimcima vidjela pogubljenje svog sina Azmira.

Handke piše na isti način kao prije 10 godina, kao da je vrijeme stalo, kao da se ništa nije promijenilo, otkako je on otpočeo putovanje na kojem je zatražio «pravdu za Srbiju».

Ovaj tekst Slavenke Drakulić, kojim hrvatska spisateljica obrazlaže zašto smatra da je u suočavanju sa stvarnošću Handkeova pozicija neodrživa, dopunjen je i tekstom Kornelije Visman (Cornelia Vismann), koja je završila pravo i kulturologiju, a zaposlena je u frankfurtskom Institutu za evropsku istoriju prava. Ona je preispitujući sa pravnog aspekta valjanost zaobilaznog svjedoka, kako Handke sebe naziva došla do sljedećeg zaključka:

„Njegov tekst nije ni nastavak suđenja novinarskim sredstvima ni formalni sudski proces u formi eseja. Šta je onda on? Kako izbjeći pravnu logiku direktnog puta? Bivši student prava, Handke, napisao je „zaobilazno svjedočenje“ u kojem, ako govorimo škrtim pravnim jezikom, svjedočenje preuzimaju detalji koji se ne mogu subsumirati. Nakon čitanja se ne zna kako bi izgledala pravedna presuda o ratu u Jugoslaviji. No, sa ovim tekstom su porasla naša očekivanja za sve što će nam o tome ubuduće biti predočavano na čitanje“.

Treba podsjetiti da je Handke i ovaj put u dnevnoj štampi izazvao burne rekacije. dnevni list «Velt» je ironično pledirao za olakšavajuću okolnost zbog Hadkeove neuračunjivosti, kada su u pitanju Srbi, «Standard» ga je nazvao «fundamentalistom bez religije», a bivši Visoki predstavnik za BiH Volfgang Petrič ga je pozvao da zatraži pravdu za onu drugu, opozicionu Srbiju, za pisce i intelektualce koji su se suprotstavili Miloševiću. Nešto manje čujni, ali ipak prisutni, bili su i glasovi koji su kritikovali ovakvu medijsku reakciju na Handkeov tekst. Tako je Ina Hartvig (Hartwig) u listu Frankfurter Rundšau (Rundschau) nazvala odnos Handkea i njegovih kritičara «neurotičnom simbiozom», a Berlinske Novine (Berliner Zeitung) opominju da su neke kolege, poput Matijasa Riba (Matthias Rüb) na Handkeove mistifikacije odgovorile sopstvenim mistifikovanjem zla u Miloševiću, što onda odjednom «čini razumljivim Handkeovo očajanje» nad medijima.

Tek što se pomalo umirila ova polemika, o kojoj temeljno izvještava literarni magazin «Literaturen», a već je izašla još jedna Handkeova knjiga. Riječ je o petoj knjizi piščevih poetskih dnevničkih zapisa o putovanju oko svijeta, na koje je pošao 1987. i to od Slovenije, prokrstarivši najprije tadašnju Jugoslaviju, da bi tokom putovanja, koje je trajalo do 1990. stigao sve do Japana.

Glavna urednica «Literatura» Zigrid Lefler (Siegrid Löffler) je ovoj knjizi posvetila nekoliko stranica časopisa. «Juče, na putu» , kako se zove Handkeova knjiga dnevničkih zapisa je prema Leflerovoj, programatski značajna za sve kasnije nastale spise, pa i one o ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Ova književna kritičarka je posebno izdvojila rečenicu koju je Handke zabilježio prije skoro dvije decenije: «Jednu stvar znam: U hodu, posmatranju, promišljanju, opažanju i daljem hodu svijet se pokazuje drugačijim od svijeta u novinama».