Hirošima – 63. godine poslije

To je već gotovo tužna rutina. Manifestacija podsjećanja na žrtve atomske bombe koja je na Hirošimu bačena prije 63.godine traje tačno 45. minuta. Tačno u 8 i 15 minuta po lokalnom vremenu kada je posada američkog borbenog aviona „Enola Gay“ na Hirošimu bacila atomsku bombu koja se zvala „Little Boy“, svake godine se oglase zvona mira u ovom gradu i počinje minuta šutnje posvećena žrtvama Hirošime. Tom prilikom su, po pravilu, u tom gradu prisutni japanski premijer te ostali visoko-rangirani političari ove zemlje, koji tokom svog obraćanja uvijek izraze nadu da se tako nešto više nikada neće ponoviti. No sama svjesnost i podsjećanja na razornu moć atomske bombe se polako ali sigurno gube.

Broj žrtava se svakodnevno povećava

Iako svake godine od posljedica radio-aktivnog zračenja ove bombe umire veći broj onih koji su preživjeli napad. Njihova imena se uvode u poseban registar na kamenom spomeniku u Hirošimi, koji trenutno svjedoči o 258.310 mrtvih. Jedan od preživjelih danas kaže: „Bio je to blic, plavo-bijeli blic. On je u cijelosti osvjetlio unutrašnji prostor u kojem sam se u tom trenutku nalazio. Međutim, nakon toga nisam čuo ništa glasno. Pitao sam se da li se možda negdje desila neka eksplozija i brojao sam sekunde dok nisam čuo prasak. Onda je u nebe krenuo taj ogromni oblak dima koji je imao više boja: bijela, crna, ružičasta. On se sve više povećao i kasnije je s pravom nazvan atomska pečurka.“

Ovaj svojevremeno 43-godišnji čovjek je tada, bez većih povreda, preživjeo udar atomske bombe ali je tom prilikom bio ozračen. On i njemu slični se u Japanu nazivaju „Hibakushas“ i dugo vremena su ovoj zemlji bili isključeni iz japanskog društva. Ljudi su naime strahovali da i oni ne budu ozračeni. Spor oko njihovog novčanog obeštećenja te ko će uopšte biti priznat kao „žrtva Hirošime“ morao je biti razjašnjen pred japanskim sudom. Vlada ove zemlje je tek u posljednje vrijeme promjenila svoju politiku prema tim ljudima i omogućila im besplatno liječenje. No njihove psihičke patnje teško da se koga tiču. Čak se mnogi pitaju zašto su baš oni preživjeli a ne njihovi prijatelji i rođaci.