Hladi li se EU od novih proširenja?

Odnos prema Balkanu je najčešće imao karakter vatrogasnih, a samo rijetko dugoročnih preventivnih mjera: od početka ratnih sukoba do danas Evropska unija je bila najagilnija u trenucima kulminacije krize, a čim bi se oluja stišala – mastodonska administracija u Briselu bi se ponovo vraćala vlastitim ekonomskim, finansijskim i institucionalnim problemima. Nije, međutim, Evropska unija nekonzistentna samo prema Balkanu. Vruće-hladnu vanjsku politiku praktikuje i prema drugim područjima svijeta budući da je, u odnosu na ubojitost predsjedničkog sistema Sjedinjenih Američkih Država, hendikepirana izuteno složenim mehanizmima donošenja odluka, posebno u sektoru sigurnosne i vanjske politike.

Najnovija faza pasivnosti vremenski se podudara s prošlogodišnjim neuspjelim referendumima o Ustavnoj povelji EU u Francuskoj i Holandiji. Realna je opasnost da će se Evropska unija još više distancirati od problema ostatka svijeta, uključujući i najbliže okruženje poput Balkana ukoliko se nastavi britansko otuđenje od Zajednice i ako uskoro ne bude pronađen lijek protiv ekonomske stagnacije i nezaposlenosti. Vrlo je, dakle, moguće da zbog toga u narednih nekoliko godina i pitanje novih proširenja (koje je proces) bude zapostavljeno.

U tom kontekstu se može tumačiti i najnovija izjava resornog evropskog komesara, Oli Rena (Olli Rehn) koji je za ugledni britanski Fajnenšel tajms potvrdio da od svih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, jedino još Hrvatska ima sigurnu evropsku perspektivu. Sasvim otvoreno je, prvi put, javno priznao da osobno strahuje da bi predstojeća unutar-unijska razvrstavanja za i protiv proširenja «mogla imati ozbiljne posljedice po «zapadni Balkan». Samo je – kako je naglasio - «članstvo Bugarske, Rumunije i Hrvatske neupitno».

U atmosferi narastajućeg eurospkepticizma, teško je do riječi doći onima čija logička matematika dokazuje da je Evropskoj uniji i njenim poreskim obveznicima neuporedivo skuplje uspostavljati i održavati balkanski mir nego investirati u njegov generalni eremont po evropskim standardima.

Ako nadjačaju euroskeptici i konzervativci, odnosno ako Evropska unija ne održi svoje solunsko obećanje iz 2003. godine po kojem će u dogledno vrijeme i Balkan biti integriran u jedinstveni evropski proces - ovom području, po svim prognozama, predstoji period dugoročne nestabilnosti i još riskantnijeg ekonomskog zaostajanja. Iako ima mnogo razkloga da bude nezadovoljna sporošću, dvoličnošću i neprovođenjem reformi predviđenih bilateralnim Sporazumima o stabilizaciji i pridruživanju, Evropska unija će ipak snositi glavnu krivicu za eventualne krize i nove balkanske sukobe, jer uz sve slabosti internog odlučivanja, Brisel je u stanju aktivirati široki spektar finansijsko-političkih mjera prinude.

Problem je, međutim, što se i EU počela balkanizirati u olakom davanju, a presporom izvršavanju datih obećanja. U ambijentu nedovoljne iskrenosti, zagovornicima evropskih integracija „po svaku cijenu“ postaje sve teže zastupati teoriju o nužnosti preobrazbe Balkana u skladu s evropskim mentalnim sklopom, jer se pokazalo da ni mentalitet Evropske unije više nije ono što je nekad bio. 'Velikim proširenjem' iz maja 2004. godine, Evropska unija se neočekivano bolno opekla. A kada se neko opeče mlijekom, onda i u jogurt puše!