"Putinovoj vlasti nedostaje legitimitet"

Deutsche Welle: Gospodine Hodorkovski, Vi ste ranije bili biznismen, sada se angažirate u civilnom društvu. Sa kojim poteškoćama ste konfrontirani u Vašim novim zadacima?

Michail Chodorkowski: Za mene je bilo potpuno iznenađujuće da se mentalitet ruskog društva početkom drame u Ukrajini tako radikalno promijenio. Nisam mislio da naše društvo toliko puno pati od "Vajmarskog sindroma". Također nisam računao sa tim da društveni angažman može biti toliko neefektivan i neproduktivan i pri tome interno vlada toliko velika konkurencija - čak i u poređenju sa poslovnim svijetom. Ja sam mislio da se tamo gdje djeluju istomišljenici može postupati više prijateljski. Vjerojatno ću se još češće sa nostalgijom sjećati godina koje sam proveo kao biznismen.

Znate li kako se u Kremlju i predsjedničkoj administraciji donose odluke? Koju ulogu pri tome igra Vladimir Putin? Mogu li se predvidjeti odluke?

Ne može se iz današnjeg ugla predvidjeti svaki konkretni korak, ali može generalni pravac. Glavni problem države koju je izgradio Vladimir Putin jest nedostatak svake legitimacije vlasti - postoji samo Putin i njegova popularnost. U konačnici se cijela vojska državnih službenika orijentira na osnovu dva aspekta. Prvi je šta Putin kaže. Drugi je vlastiti džep. S obzirom na to da je Putin također samo čovjek i da nije naviknut na težak rad, teme kojima se on bavi, su ograničene. Danas je to najviše vanjska politika. Unutarnjim prilikama on pridaje manju važnost. Kao posljedica toga unutarnja politika mutira u borbu različitih grupa za beneficije. Pri tome je svako sredstvo prihvatljivo. Regionalni vlastodršci žele jedno, predstavnici vojske i tajnih službi drugo, poduzetnici, među njima najbliži krug oko Putina, opet nešto drugo. U okviru te borbe za resurse oblikuje se unutarnja politika. To ćemo doživjeti i na izborima 2016. godine. Kada je riječ o vanjskopolitičkim Putinovim odlukama moramo obratiti pažnju na to da on nije čovjek koji razmišlja strateški. Njemu bivaju servirane varijante kako se može postići konkretan taktički cilj. To je jednostavna računica. Putin uvijek donosi odluku koja mu u sljedećem koraku omogućava veliki manevarski prostor. Od tog algoritma on praktično ne odstupa.

Kako ocjenjujete odnos između predsjednika Čečenske republike, Ramzana Kadirova, i Putina? Koju ulogu igra Kadirov danas u ruskoj politici?

Vjerujem da Putin vrlo dobro zna da je neophodan sistem obostrane kontrole ustavnih organa. Ali s obzirom na to da ovdje ne postoji legalni sistem kontrole i balansa, kako je to zapravo utemeljeno ustavom, on mora izgraditi pseudosistem. I u tom pseudosistemu Kadirov naravno sa svojom bandom ima prilično važno mjesto. Stoga on nije spreman izvući Kadirova iz igre i destabilizirati sistem koji je postigao u svojoj glavi. To se primjerice vidi u istrazi u slučaju ubistva Borisa Njemcova.

Kako vidite svoju vlastitu političku budućnost?

Bio sam i još uvijek sam čovjek koji je u stanju utjecati na kretanja u Rusiji. Nadam se da će to ostati tako i u budućnosti.

Imate li još uvijek političke ambicije? Imate li bilo kakav dugoročni cilj?

Ne vidim uopće nikakav vremenski plan za buduće promjene u političkom životu Rusije. Već sam spomenuo da je za mene 2022. godina (tada se održavaju predsjednički izbori na kojima se Putin više neće smjeti kandidirati za predsjednika - op. red.) koja će možda donijeti promjene. One bi mogle doći i ranije, ali nažalost i kasnije. Za mene, koji sam čitatelj i obožavatelj književnika Mihaila Bulgakova, bi bilo budalasto kovati konkretne lične planove za tako daleku budućnost. Kako je to rekao Bulgakov: "Pa ljudi su smrtni, ali to samo po sebi i nije toliko loše. Stvarno zlo je samo u tome da su ponekad nepredvidivo smrtni."

Kako ocjenjujete činjenicu da Rusija nije spremna provesti presudu o obeštećenju koju su donijeli međunarodni sudovi u slučaju Yukos?

Bio bih veoma iznenađen kada bi aktualna ruska državna vlast bila spremna učiniti nešto što bi joj predstavljalo financijski gubitak. Oni ne smatraju da je državna vlast nešto što je postoji u interesu društva, već kao nešto što je već u njihovim džepovima. I ponekad uzimaju iz tih džepova i dijele to građanima kako bi oni šutjeli. I sada trebaju dati nešto neprijateljima? Da bi neprijatelji prestali biti neprijatelji? Uzmimo na primjer da vlastodršci u Rusiji dođu na tu ideju da se pridržavaju zakona i vrate akcije koje su potpuno nelegitimno konfiskovali od desetina hiljada akcionara i koji svoje akcije nisu kupili na javnoj licitaciji. Inače javna licitacija u slučaju Yukosa se na neobjašnjiv način smatra nelegitimnom. Preduzeće naime još uvijek postoji. Danas se ono zove "Rosneft". Za običnog ruskog građanina se ne bi promijenilo ništa. Njemu može biti svejedno kome pripada jedan ili drugi paket akcija.

Imaju li bivši akcionari Yukosa strah da će vlasništvo ruske države biti konfiskovano u inozemstvu?

Teško mogu zamisliti da neko od mojih kolega ima strah od bilo čega. Što se mene lično tiče nakon svega što sam iskusio u zatvoru i prije hapšenja, pitam se čega bih se još trebao bojati? Pasti uz veliku galamu? To su ranije mogli jednostavnije izvesti. Ljudski mozak se na takvo nešto pripremi. Moje kolege su također dobro znale da u svakom trenutku mogu biti žrtve atentata. Ali očito su se navikli i na takve misle.

Mihail Hodorkovski, bivši oligarh i bivši predsjednik naftnog koncerna Yukos, kojeg su ruske vlasti likvidirale, boravio je u zatvoru u Rusiji od 2003. do 2013. godine. Osuđen je zbog utaje poreza i prevare. Amnesty International smatrao je da je ovaj Putinov protivnik bio politički zatvorenik. Europski sud za ljudska prava je nasuprot tome 2011. godine ocijenio da presuda nije politički motivirana. Koncem 2013. godine Hodorkovski je iznenađujuće pomilovan, nakon čega je mogao napustiti Rusiju.