Hune i Magi

Bila je poput meteora koji je letio samo na prvoligaškim stadionima. Jednu takvu, sjećam se, poslao je iz Švicarske šampionskom timu Želje Lelo Mantula, nekadašnji igrač lokalnog rivala Sarajeva.

Kao dječak, čudio sam se kako to da je igrač rivalskog kluba poslao loptu baš Želji. A ta fudbalka, tek što je stigla u Sarajevo, odmah je morala biti isprobana. Sjećam se, igrali su te večeri pod reflektorima Koševa Željo i banjalučki Borac. Bilča j eto utakmica Lige kupa koji je trebalo da popuni ljetnu fudbalsku prazninu. U vatrometu golova, Željo je pobijedio sa 4:3!

Momak iz Kozarca

Dugo ću, međutim, pamtiti gol koji je postigla crvena desetka Banjalučana, kuždravi i snažni golgeter sa Vrbasa, Husnija Hune Fazlić. Sa više od 30 metara odapeo je iz koljena, pravo u rašlje Željinog paradera Slobodana Cobe Janjuša koji je bijelu kuglu pod svjetlima reflektora vidio tek kada se zakoprcala u mreži, iza njegovih leđa. Željini navijači su poslije utakmice pričali kako je ovaj momak iz Kozarca kod Banjaluke trebalo da igra u Želji, uz Osima i Smajlovića.

Nusret Mahić, tadašnji predsjednik kluba sa Grbavice, već ga je i "kaparisao", ali je uskoro izbila afera zbog koje je Mahić morao otići, pa su i njegovi planovi pali u zaborav. Sjećamo se tog prohujalog vremena na stadionu FC Kelna, dok Hune, kao trener-skaut u Verderu iz Bremena, pažljivo bilježi zapažanja o narednom protivniku njegovog kluba.

Ne, nije slučajno u Njemačkoj. Životni ga je put ovdje doveo kao zrelog igrača, "pečalbara" u drugoligaš Sarbriken, uz samu francusku granicu. Tamo je između 74 i 76. godine upoznao Feliksa Magata, saigrača i čovjeka koji će kasnije sudbinski uticati na njegov život, kada se drugi put, sada kao izbjeglica iz Banjaluke, bude našao u Njemačkoj. Fazlić je pred sam rat bio direktor Borca. Tada je otputovao u Austriju i kako je ratni plamen naglo zahvatio Krajinu, nije se vraćao. Uz pomoć bivšeg kolege i golmana Fuada Đulića i njegovog brata Seada našao je posao – prihvatio se trenerskog posla u malom klubu u austrijskom zimskom centru Kufštajn, nadomak njemačke granice. Odmah su izbili u vrh tabele. Ali, ambicije skijaškog grada nisu išle dalje, pa je Hune otišao.

Bubamara, engleskinja ili argentinka…

Povratka u Banju Luku više nije bilo, pa se nekako sastao sa porodicom u Zagrebu i uputio u Njemačku – "bosansku izbjegličku majku". I onda se javio Feliksu Magatu. Sa Hunetom se Magi sastao u Berlinu, gdje je Hune trenirao jedan turski, a potom hrvatski nižerazredni klub.

Odmah ga je preporučio za pomoćnika u Verderu iz Bremena, gdje je on bio prvi trener.

Hune je ostao u Bremenu, i postao jedna od najvažnijih osoba u klubu, a Magi, kako ga zove iz vremena igračkih dana, otišao, preko Nirnberga i Frankfurta, do Štutgarta, a potom i slavnog Bajerna. Ugledni fudbalski magazin "Kicker" proglasio je Feliksa Magata za ličnost godine 2003.

Ja bih ga proglasio prijateljem Bosne. Afirmisao je, svojevremeno, poletarca Hasana Salihamidžića u Hamburgu, pomogao prijatelju Hunetu Fazliću da stane na noge. Možda činjenica da je Magatov otac bio stacioniran kao američki vojnik u Portoriku, gdje i danas živi, objašnjava njegovu spremnost da se "nađe" ljudima koji se suočavaju sa tuđinom.

U sezonama prije i poslije Svjetskog prvenstva 2006. Magat i Fazlić rade za dvije ekipe koje sigurno igraju najatraktivniji fudbal u Bundesligi.

Baš kao Fazlićevog gola na Koševu, sjećam se i Magatovog gola u finalu Kupa šampiona:HSV – Juventus u Atini. Sa 30-ak metara u same rašlje gola Dina Zofa! Za veliki pobjednički pehar Kupa evropskih šampiona 1983! Samo se ne sjećam da li je fudbalka bila čileanska "bubamara", bijela "engleskinja", ili već šarena "argentinka". Jer, taj sam gol vidio na malom ekranu, a Hunetov izbliza, jedne davne ljetne večeri na Koševu.

Autor: Zdravko Lipovac

Odg. urednik: Svetozar Savić