I Nijemci idu u gastarbajtere

Zemlje o kojima Nijemci prvo razmišljaju kada žele da se otisnu u pečalbu su, logično, Švajcarska i Austrija, prije svega zato što u tom slučaju ostaju na njemačkom govornom području. Zatim dolazi Francuska, gdje mora da se govori francuski, ali je susjedna zemlja i dobro rješenje za one koji ne žele da spale sve mostove za sobom. Krug se širi skandinavskim zemljama, među kojima je opet najomiljenija susjedna Danska. Ona je u samom vrhu ne samo zbog blizine otadžbine, već i zato što se tamo nezaposlenost smanjila do te mjere da je počelo i ukidanje mnogih formalnih barijera za zapošljavanje doseljenika.

Nijemci u Turskoj

U Njemačkoj ima oko dva miliona Turaka, pa su za njihove veze sa turskom otadžbinom u posljednje vrijeme počeli dosta da se interesuju i Nijemci. Tako je, na primjer, Jerg Sitis u Istanbulu otvorio prvi restoran njemačke brze hrane. Prednost Turske je u tome što zbog ogromnog broja turskih gastarbajtera koji su posljednjih decenija prošli kroz Njemačku, mnogi u toj zemlji dobro vladaju njemačkim jezikom, pa se posao lakše razvija. Ipak, za Sitisa najveća prepreka nije mentalitet, ni jezik, ni administracija, već je to istanbulski saobraćaj: „Naravno da sam se unervozio. To je prava katastrofa. Evo pogledajte taksistu koji me vozi. Ima 62 godine, izgleda kao da ima 72, a vozi kao da ima 82. U istanbulskom saobraćaju postoje samo dva pravila: u svakom trenutku može da se dogodi sve, i drugo: nemaš nikakva prava. Tako je to ovdje“.

Poslije Evrope, Amerika najomiljenilja

Krug se širi prelaskom na druge kontinente, među kojima je za Nijemce najomiljenija Amerika, prije svega Sjedinjene Američke Države. Sandra Harmon je tamo otišla sa suprugom i dvoje djece. Prije svega zbog toga što suprug kao građevinski inžinjer ovdje više nikako nije uspijevao da se zaposli, a dijelom i iz radoznalosti i mogućnosti da djeca za kratko vrijeme nauče engleski jezik i uhvate korijene u SAD. U Njemačkoj je radila kao medicinska sestra, ali na američkom tlu za nju u početku nije bilo posla. “Moj položaj je bio težak, jer je moj suprug imao H1B vizu; taj tip vize ne predviđa zaposlenje za partnera, to jest, u ovom slučaju, za mene. Zato sam morala da dobro razmislim o tome šta ću i kako ću. Poslije dužeg traženja našla sam izdavačku kuću za koju sam napisala knjigu – o životu u emigraciji. Kasnije sam počela da im prodajem i novinske članke.“

2008. godine je sreću u inostranstvu potražilo oko 250.000 Nijemaca. U međuvremenu su za buduće pečalbare otvoreni internet-portali i pravne kancelarije koje im pružaju podršku, tako da je i to postao biznis - za sebe.

Autor: Saša Bojić

Odg. urednica: A. Slanjankić