1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Igra s vatrom - islamizacija Turske

Baha Göngür21. septembar 2007

Vladajuća stranka u Turskoj, AKP, namjerava ukinuti dosadašnju zabranu nošenja marama na turskim univerzitetima. U zemlji se povećavaju napetosti između zagovarača i protivnika islamizacije zemlje.

https://p.dw.com/p/BiCT
Kojim putem ide Turska?Foto: picture-alliannce/dpa

Na prošlim parlamentarnim izborima u Turskoj je religiozno-konzervativna Stranka za pravednost i razvoj (AKP) sadašnjeg premijera Tayyipa Erdogana osvojila 46 % glasova - jasan pokazatelj volje birača da erdogan nastavi sa jednostranačkom vladom i dosadašnjom politikom. Sada je jedna najava iz redova AKP izazvala buru na turskoj političkoj sceni: stranka namjerava promijeniti turski ustav, i između ostaloga ukinuti dosadašnju zabranu nošenja marama na turskim univerzitetima. U zemlji se povećavaju napetosti između zagovarača i protivnika islamizacije zemlje.

Jednostranačka vlada je jedno, samovlada je , međutim, nešto sasvim drugo. Nije sporno da Turska sa ustavom koji su 1982 nakon vojnog puča nametnuli generali nema šansi da ubrza svoj put ka EU. Ali bilo bi bolje da se zemlji pružila prilika za mali odmor nakon teške krize u kojoj se nalazila posljednjih mjeseci, umjesto da se sada ponovo zaoštrava sukob između religiozno i svjetovno orijentiranih tabora.

Tayyip Erdogan je premijer zapadno orijentirane i sekularne Turske koja je članica NATO-saveza, a ne sultan neke islamske zemlje. Nije dobar znak kada on sada rasplamsava raspravu o zabrani pokrivanja glave, i bez dogovora sa opozicijom određuje sastav ustavotvorne komisije. Novi ustav bi se trebao koncentrirati na to da se u Turskoj garantiraju elementarna prava građana koja su generali ograničili, poput prava slobodnog sindikalnog angažmana, te da se zemlji osigura demokratska budućnost. A kada rektori izražavaju bojazni u vezi sa mogućim ukidanjem zabrane pokrivanja glave na univerzitetima, te bi njihove primjedbe trebalo uzimati ozbiljno, a ne na njih odmahivati rukom. Nije neopravdan strah da će nakon ukidanja zabrane pokrivanja, univerzitete preplaviti žene u feredžama i muškarci sa dugim bradama i kaftanima.

A to nije sve. Iz mnogih gradova stižu vijesti o napadima na prodavaonice u kojima se prodaje alkohol. A u vrijeme posnog mjeseca ramadana nije preporučljivo u javnosti pušiti ili piti: psovke su najblaže čemu su izvrgnuti. Trenutno Turska pruža Evropi upravo onu sliku zbog koje ju Evropa odbija.

Atmosfera u Turskoj je zatrovana, a odgovornost za to snosi Erdogan, jer se poigrava s vatrom. Već i prijedlozi da se kurdski jezik uvede kao strani jezik u škole, ili da se vjeronauk proglasi obaveznim predmetom, provokacija je za Kurde i svjetovno orijentirane roditelje.

Bilo bi dobro kada bi sada barem novi predsjednik Abdullah Guel bio svjestan svoje odgovornosti kao predsjednik svih Turaka i spriječio daljnje provokacije Erdogana. Jednako bi tako bilo dobro da Erdogan postane svjestan činjenice da se on nalazi na čelu vladajuće stranke, čiji je zadatak poticanje demokracije u zemlji i omogućavanje privrednog razvoja, te približavanje Evropi. Ukoliko se on uskoro potrudi da smiri duhove i promjeni svoju politiku, mogao bi ući u historiju Turske kao osoba koja joj je osigurala budućnost u redovima razvijenih evropskih demokracija. Za to još nije kasno.