1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Ima zajedničkog života u Srebrenici

Marinko Sekulić5. juli 2015

Počelo je to odmah nakon povratka prvih protjeranih Bošnjaka u Srebrenicu. Komšije, prijatelji, oni koji su to bili i ostali uz čist obraz, počeli su se pozdravljati, posjećivati i družiti i poslije ratnih užasa i zla.

https://p.dw.com/p/1Fm1g
Foto: DW/M. Sekulic

Uz čist obraz i otvorenu dušu i povjerenje se brzo vraća. Istina, ispočetka kriomice, jer to je moglo biti i opasno. Nisu svi na to blagonaklono gledali. Etiketa izdajnika, prijeki pogledi i sl. je najblaže što se moglo desiti onim „previše“ bliskim „četnicima“ ili „Turcima“, svejedno. Nerijetko su se takvim zatvarala vrata za dobivanje donacija, pomoći, zaposlenja, do raznih drugih neprijatnosti i provokacija pa sve do toga da im nerazjašnjeno preko noći izgori auto, djeca dobiju batine od drugova u školi itd.

Prve povratnike Bošnjake u lokalnoj vlasti čuvala je policija tokom pet radnih dana, a pri odlasku i dolasku vikendom iz Federacije imali su policijsku pratnju od i do entitetske granice.

Masovnijim povratkom i češćim kontaktima među običnim ljudima led se topio tako da danas mnogi koji dođu sa predrasudama u Srebrenicu ne mogu da povjeruju koliko se ljudi druže, rade zajedno i idu jedni drugima u goste, čestitaju vjerske praznike itd.

Naravno da to nije ni blizu od onog što je nekad bilo, ali ohrabruje to što je takvih sve više. Čak ponovo i poslije rata ima i nekoliko tzv „mješovitih brakova“ između supružnika srpske i bošnjačke nacionalnosti. Još kad politika svako malo ne bi trovala te odnose, ono što se naziva suživotom među ljudima različitih vjera i nacija u BiH zasigurno bi bilo na mnogo višem nivou.

Ženama je najteže

„Muškarci izađu u kafanu, na utakmicu, na partiju karti ili domina, na pecanje, u lov i na brojne druge načine sebi začas nađu društvo. Omladina ima svoje zanimacije: internet, kafići, sport i druženja kroz nevladine organizacije. Žene, sredovječne, mahom nezaposlene ili domaćice, još vrlo često same u bolu za izgubljenim najmilijim - e njima je najteže u Srebrenici, a takvih je mnogo“, priča nam Milica.

Esma, Hajra, Mica, Fahrida, Melanija, Ajša, Božica, Merima, Mitra, Esma, Milica...su Srebreničanke srednje i starije dobi. Njih dvadesetak, nekad i više, okupljaju se svakog ponedjeljka i četvrtka u kući na broju 55 u najljepšoj srebreničkoj ulici Crni Guber i šetalištu prema istoimenom izvorištu čuvene ljekovite vode. Različitih su vjera i nacija, a jedno im je, kažu, zajedničko.

„Među nama nema razlika. Sve mi smo samo žene i najbolje smo drugarice“, kažu uglas.

„Pričamo mi o svemu, ali nikad povišenim tonom“, kaže Milica: „Nikad se nije desilo da se dvije žene posvađaju a kamo li da se to desi na nacionalnoj osnovi. Kad bi ovi naši političari došli da vide kako se mi ovdje slažemo i uopšte kada bi malo više se ugledali na običan narod, mnogo bolje bismo živjeli.“

Vrijedne ruke žena Srebrenice na djelu
Vrijedne ruke žena Srebrenice na djeluFoto: DW/M. Sekulic

Većina žena koje se ovdje druže su u minulom ratu izgubile ponekog od najbližih. Često žive same i njihov bol je time veći jer rijetko gdje izlaze.

„Ovo nam je dobro došlo kao neki mehlem na ranjenu dušu, lijepo se slažemo i jedva čekamo da se sretnemo“, kaže Hajra dok vješto protura niti na tkalačkom razboju gdje tka serdžadu sa tradicionalnim bosanskim motivima.

„Ja ništa ne radim. Samo gledam kako to drugi rade a ovdje dolazim da malo živce odmorim i družim se sa ovim mojim jaranicama“, dodaje Merima.

Mica kaže da i ona takođe ovdje dolazi najviše zbog druženja. Ajša hekla male bijele cvjetiće koje čak i mnogi državnici imaju često na reveru i koji sve više postaje prepoznatljivi simbol genocida u Srebrenici.

Heklajući govori: „Ja da ovo ne radim poludjela bih. Ovo mi liječi živce. Ja non stop radim, ponešto i zaradim a ovdje mi je pelijepo."

Od rukotvorina se nešto i zaradi, ali je druženje mnogo važnije
Od rukotvorina se nešto i zaradi, ali je druženje mnogo važnijeFoto: DW/M. Sekulic

Druženje lijek za dušu

Mitra, Melanija i Božica su starije žene. Iako su u godinama, još dobro vide i pletu prelijepu obuću za po kući sa narodnim vezom. Kažu da ih to psihički odmara a razgovor i druženja sa ženama im dođe kao lijek jer ni za lijekove često namaju dovoljno, pošto je nekim zarada od prodaje rukotvorina jedini prihod.

Milica je u neku ruku ovdje domaćica i ona nam pojašnjava: „Ovo druženje ovdje nam dođe kao neka psihička, ali i radna terapija. Vidite i sami da neke žene rade, druge sjede i posmatraju, treće razgovaraju. Druženje nam je u prvom planu jer većina žena ovdje živi sama. Ne izlaze mnogo i ovaj dolazak tu im znači mnogo. Ovo što neke od njih rade ovdje su unikatni, ručni radovi za koje se trudimo da nađemo kupca. Ponešto tako i zarade pa se onda tu spaja ugodno sa korisnim.“

Neke žene dođu ovdje samo na kafu i da se „malo ispričaju“. Svako ko dođe u ovu kuću nije otišao a da nije popio, kafu, čaj, sok ili da nije pojeo kolač. To je za žene koje se ovdje druže ali i za sve ona koji tu svrate uvijek dostupno i potpuno besplatno. U kući gdje se druže imaju sve uslove i mogućnosti za organizaciju različitih aktivnost. Žene se druže i privatno, jedna drugoj pomažu, često idu i na zajedničke izlete. Okupljaju se da zajedno obilježe Dan žena i druge praznike.

Kuća Pašagića je darovana Fondaciji "Vasva Pašagić"
Kuća Pašagića je darovana Fondaciji "Vasva Pašagić"Foto: DW/M. Sekulic

Humanost Pašagića mnogima vraća osmijeh na lice

Njihova druženja koja traju već godinama ali i mnogo što šta drugog što one rade i organizuju, ne bi bilo ili ne bi bilo na ovakav način, da nije jedne velike i uspješne srebreničke porodice. Velika je ta porodica brojčano i po mnogo čemu drugom ali prvenstveno, svako od njih ponaosob ima veliko, ogromno srce i dušu koja saosjeća i nastoji pomoći koliko mogu. Svakom, bez razlike, kome je to potrebno. To je porodica Pašagić.

Mada se oni ne vole dijeliti i isticati, posebno ne medijski eksponirati, troje od njih moramo posebno pomenuti ali opet za svakog od njih malo je i jedna priča ponaosob.

Munira, jedna o pet sestara, ranije prosvjetni radnik i neumorni humanitarac, osnivač je organizacije „BOSFAM“ (bosanska familija) u Tuzli. Godinama već ženama i djeci Podrinja, posebno Srebrenice pomaže da bukvalno zarade za život. Bezbrojne je nahranila, obukla, kupila odjeću obuću, knjige i pribor za školu sve do kompjutera ili kreveta na koji će leći...

Munira i Munir Pašagić
Munira i Munir PašagićFoto: DW/M. Sekulic

Irfanka, još jedna od sestara, ljekar je specijalista, lider tuzlanske Amike, cijeli svoj život je posvetila liječenju ratnih trauma i edukaciji naroda iz Podrinja.

Munir, jedini brat ovih pet sestara, ugledni je biznismen u Slovačkoj. Donator i mecena brojnih sportista i sportskih klubova. Teško bi bilo samo nabrojati njegove bezbrojne donacije i pomoći ustanovama ili pojedincima. Uostalom to potvrđuje i zvanično priznanje da je prošlogodišnji Filantrop Bosne i Hercegovine. Vlasnik je kuće o kojoj pričamo. Kuću je obnovio, u potpunosti opremio i poklonio, odnosno zavještao Fondaciji njihove majke koju su nedavno i zvanično osnovali on i ostali Pašagići. Fondacija nosi ime „Vasva Pašagić“ i takođe zavrijeđuje posebnu priču.

Za Pašagiće kažu da su humanisti rođenjem jer je njihova majka Vasva Kulenović Pašagić svojom dobrotom, humanošću i nesebičnošću, podižući svojih šestoro djece, pomogla i mnogim drugim, ne pitajući ko su, kakvi su, čiji su i zašto su tu. Posebno je voljela da pomaže djeci i mladima iz okolnih srebreničkih sela, podstičući ih da se školuju i obrazuju, brinući se za njih kao da su njeni. Bezbroj je onih kojima je otvarajući vrata svojega doma vratila nadu, ohrabrila ih, nahranila i podstakla da nastave dalje.

Fondacija koja nosi njeno ime je nastala iz želje njene djece i unuka da nastave ono što je ona godinama radila i što ju je činilo sretnom.