Integration Assimilation
14. februar 2008
Oglas
SAD i Kanada su useljeničke zemlje koje imaju određenu politiku useljavanja ali različite metode kako da p rihvate svoje nove sugrađane. SAD su se dugo, možda isuviše dugo, pridržavale principa da se useljenici moraju prilagođavati i vremenom prihvatati vrijednosti društva i iza sebe ostavljati ono što ih je do tada karakterisalo. "American Way of life" - američki način života, pri tome je bio smjernica.
Za razliku od Amerke, Kanada je primjenjivala ciljanu politiku multikulturalizma kojom su useljenici čak ohrabrivani da i dalje njeguju svoje kulturno naslijeđe i unesu ga u kanadsko društvo. Kroz to se Kanada nalazi u konstantnom razvojnom i procesu promjena.
Ovu samo dvije različite varijante moguće politike prema useljenicima. U oba slučaja se useljenici integriraju i preuzimaju svoju ulogu u društvu. U SAD se uz to podvrgavaju i jednom procesu kulturnog prilagođavanaj dok u Kanadi oblikuju i mijenjaju društvo.
Njemačka zapostavila integraciju
U Njemačkoj je situacija potpuno drugačija. Njemačka dugo vremena nije zvanično bila useljenička zemlja iako su dovođenjem takozvanih gastarbajtera stvoreni temelji za to. Čak i u trenutku kada su oni ovdje počeli imati stalno mjesto boravka, dobili djecu, odgajali ih i počeli dobijati njemačko državljanstvo, njemačko drušvo je zapostavilo integraciju ovh ljudi u društvo.Umjesto toga, ovim ljudima se prebacivalo da se ne žele integrirati u njemačko društvo i da radije žive u takozvanim paralelnim društvima.
Za uspješnu intergaciju je potrebno uvijek dvoje: onaj koji se želi integrirati i društvo koje je spremno da tu osobu prihvati. Iako se to ne govori otvoreno, u Njemačkoj se očekuje asimilacija. Ukoliko useljenici žele mjesto u našem društvu onda, molim lijepo, trebaju postati kao i mi.
To je poguban argument: radnik iz Anatolije, ljekar iz Irana ili tražioc azila iz Afrike neće odjednom prihvatiti njemačku kulturu ili odjednom početi kuhati i jesti njemačka jela. Pri tome je potpuna fikcija da i sami Nijemci žive po tom principu.
Integracija znači da svi koji žive u jednoj zemlji, bez obzira odakle dolaze trebaju sudjelovati u svemu. Asimilacija za nasuprot tome ostaje individualna odluka svakog pojedinca.
Za razliku od Amerke, Kanada je primjenjivala ciljanu politiku multikulturalizma kojom su useljenici čak ohrabrivani da i dalje njeguju svoje kulturno naslijeđe i unesu ga u kanadsko društvo. Kroz to se Kanada nalazi u konstantnom razvojnom i procesu promjena.
Ovu samo dvije različite varijante moguće politike prema useljenicima. U oba slučaja se useljenici integriraju i preuzimaju svoju ulogu u društvu. U SAD se uz to podvrgavaju i jednom procesu kulturnog prilagođavanaj dok u Kanadi oblikuju i mijenjaju društvo.
Njemačka zapostavila integraciju
U Njemačkoj je situacija potpuno drugačija. Njemačka dugo vremena nije zvanično bila useljenička zemlja iako su dovođenjem takozvanih gastarbajtera stvoreni temelji za to. Čak i u trenutku kada su oni ovdje počeli imati stalno mjesto boravka, dobili djecu, odgajali ih i počeli dobijati njemačko državljanstvo, njemačko drušvo je zapostavilo integraciju ovh ljudi u društvo.Umjesto toga, ovim ljudima se prebacivalo da se ne žele integrirati u njemačko društvo i da radije žive u takozvanim paralelnim društvima.
Za uspješnu intergaciju je potrebno uvijek dvoje: onaj koji se želi integrirati i društvo koje je spremno da tu osobu prihvati. Iako se to ne govori otvoreno, u Njemačkoj se očekuje asimilacija. Ukoliko useljenici žele mjesto u našem društvu onda, molim lijepo, trebaju postati kao i mi.
To je poguban argument: radnik iz Anatolije, ljekar iz Irana ili tražioc azila iz Afrike neće odjednom prihvatiti njemačku kulturu ili odjednom početi kuhati i jesti njemačka jela. Pri tome je potpuna fikcija da i sami Nijemci žive po tom principu.
Integracija znači da svi koji žive u jednoj zemlji, bez obzira odakle dolaze trebaju sudjelovati u svemu. Asimilacija za nasuprot tome ostaje individualna odluka svakog pojedinca.
Oglas