Integracija na danski način

Antonietta Madeiros najradije radi ilustracije za dječije knjige. Madeiros dolazi iz Bolivije, u argentinskom Buenos Airesu je studirala dizajn, a potom u svojoj domovini radila u izdavaštvu. No, kada je sa svojim mužem Dancem, doselila u Kopenhagen, njena karijera je prekinuta.

„Pronalazila sam samo poslove konobarice ili pak pomaganja ljudima da uđu u autobus ili pak dijeljenja broušura na različitim konferencijama,“ kaže Madeiros.

Sve njene prijave za poslove, koji odgovaraju njenom obrazovanju, u početku su bile odbijane bez komentara, prisjeća se ona. „Mislila sam da ću poludjeti ovdje. Slala sam moju biografiju brojnim agencijama. Kao odgovor sam dobijala samo „Ne. Hvala.“

"Ilustracije u knjigama za djecu u Boliviji su snažno obilježene višestoljetnom mitologijom Indijanaca," kaže Antonietta, tako da njen način crtanja nije izazivo interes u novoj kulturi jer taj simbolični jezik u Danskoj niko nije razumio. Stoga je Antoniette prvih godina svog boravaka u novoj zemlji morala mnogo toga ponovo učiti.

Gubitak identiteta u novoj zemlji

„Sve je novo, čak i u kuhinji. Morala sam naučiti i koristiti zamrznute stvari u kuhinji,“ kaže Antonietta koja je i u kupovini morala prevazići brojne probleme kao što su primjerice natpisi na pakovanjima koji su na danskom, švedskom, norveškom i finskom.

Njeno samopouzdanje dotaklo je dno kao i kod većine imigranata koji su s njom pohađali časove danskog. „Prve dvije godine bile su zaista teške. Svi govore o integraciji. Međutim, mislim da je na djelu proces dezintegracije. Brojni doseljenici gube svoj identitet jer se moraju prilagoditi potpuno drugačijem svijetu. Sve što smo ranije naučili je odjednom pogrešeno,“ kaže ova dizajnerka.

Tek nakon pomoći jedne mentorice Antonietti je postalo lakše. Naime Eva Maria Fredensborg, koja se bavi izdavaštvom, pomogla je Antonietti ne samo kada je riječ o profesionalnim pitanjima, već i o problemima s kojima se susreće u svakodnevnom životu. Njih dvije su se upoznale preko danskog Programa za pomoć ženama. Riječ je o modelu koji je nastao slučajno, ali se pokazao uspješnim, prisjeća se Elisabeth Moeller Jensen, direktorica bibiloteke za žene KVINFO u Kopenhagenu. „Uspjeh KVINFO-a objašnjavam činjenicom da u Danskoj postoji velika diskusija o imigraciji i integraciji, kao i u drugim europskim zemljama u kojima je debata o ovom pitanju odlučivala i o ishodu izbora. Dansko društvo je potpuno podijeljeno kada je riječ o tome kako se treba ophoditi prema imigrantima,“ kaže Jensen.

Mentori od velike pomoći

Prilikom jedne diskusije u Biblioteci za žene KVINFO nastala je ideja o osnivanju mreže mentora koji će pomoći doseljenicima. Trenutno je nekoliko hiljada žena iz cijele Danske registrirano kao mentorice. „Novi zakon znatno otežava dobijanje danskog državljanstva. Brojne žene žele u tom smislu nešto promijeniti. Mnoge žene se pitaju, šta ja lično mogu uraditi kako bi pomogla imigrantkinjama?“ – napominje Jensen.

Upravo zbog toga se veliki broj žena registrirao u KVINFO-u želeći raditi kao mentorice. Organizacija pri tome posebno vodi računa o tome da spoji žene koje su istog zanimanja i istih opredjeljenja. Kao i u brojnim drugim zemljama i u Danskoj se posao dobija zahvaljujući mreži ličnih poznanstava.

Istraživanja pokazuju da svaka četvrta imigrantkinja koja ima mentoricu pronazali posao.

I Antonietta Madeiros je zahvaljujući svojoj mentorici stupila u kontakt sa izdavačima i autorima koji rado uzimaju njene ilustracije u svojim izdanjima. Ona doduše još uvijek ne može živjeti od tog posla. No ona je zahvaljujući profesionalnim kontaktima u Danskoj sada ponovo pronašla izgubljeno samopouzdanje, ali i novi način ilustracije koji razumiju i danska djeca.

Autori: J. Schwengsbier/Z. Ilić

Odg. urednik: M. Smajić