Iračke izbjeglice u Siriji

Val nasilja koji dugo traje, u bjekstvo je nagnao na milione Iračana, najčešće u susjedne arapske zemlje. Ukoliko se nasilje ne zaustavi ove godine će još milion Iračana napustiti svoje domove, upozorio je nedavno u Kairu komesar za izbjeglice UN Antonio Guterres. Glavni teret prijema izbjeglica iz Iraka podnose Jordan i Sirija. Mnogi Iračani stižu sa turističkom vizom i žive od prodane imovine u domovini.pa UNHCR pretpostavlja da je broj izbjeglih dvostuko veći od onoga koji se zvanično evidentira. Izbjegličke centre u Siriji i Iraku posjetila je reporter

Vrijeme je ručka i gužva je u lokalnom restoranu ” Beit Iraki” gdje se nudi jelo sa roštilja-kebap. Iračka kuća- kako je nazivaju u predgradju sirijske prijestonice Damaska je stjecište pridošlica. Gazda po imenu Abu Maan kaže, da je većina Iračna stigla iz Bagdada, kao i on sam prije godinu dana, koji je ranije bio uspješan trgovac u Bagdadu. No, radnja mu je opljačkana, da bi uslijedilo nešto još gore od toga, priča 68-godišnji Arap:

"Tri puta sam odvodjen. Svaki put su ljudi bili maskirani, a treći put čak u vojnim uniformama. Čim se i jedan metak ispali, normalno je da kriminalci budu pohapšeni. Ali iračka vlada o otme ne brine i kada gadjaju zoljama i minobacačima. Nema stabilnosti u našoj zemlji”.

Zbog toga je ovaj vremešni čovjek i došao u Damask. UNHCR smatra da je ovo najveća rijeka izbjeglica na Srednjem Istoku,od protjerivanja Palestinaca 1948. Tri milione Iračana živi danas izvan svoje domovine. U Sriji ih ima milion, najviše u Damasku. Čim se sunce pomoli pred uredom UNHCR u glavnom gradu Sirije je na stotine izbjeglica, koji se ovdje rigistruju. UNHCR je omogućio da svi izbjegli Iračani imaju zdravstveno osiguranje i mogućnost školovanja. Suniti,Šiiti, Krišćani, svi su jednako žrtve nasilja u Iraku.

Jedna izblijedila plavokosa žena je krišćanka i već tri godine je ovdje, pošto je izgubila oca, brat joj je odveden, a majka teško bolesna leži u bolnici. Jamil Manour/engl/ bori se da preživi i kaže:

”Tri godine čekam i niko nam ne pomaže. Kome da se obratimo, i pitam se ko nama Iračanima Mulsimanima i krišćanima uopšte može pomoći. Vide kako se tresem od muke i nemoći šta više treba”

Sirija je jedina zemlja koja je širom otvorila svoje granice izbjeglima iz Iraka. To je za posljedice ima poskupljenja i u samom Damasku, najprije kada je u pitanju iznajmnjivanje stanova. Na početku su izbjegli plaćali od uštedjenog novca, ali je potom i njega nestalo. Sada traže posao,ali je ponuda skromna. Ujedinjene Nacije su pomogle sa 60 miliona dolara, a pola od toga je tek obećano. Njemačka vlada poslala je pola miliona eura. Svaka je pomoć dobrodošla kaže Laurens Jolles opunomoćenik UNCHR u Damasku:

” Pristigli novac usmjerili smo na zdravstveno zbrinjavanje i školovanje izbjeglica. Sirijske škole su već preopterećene.

Nema dovoljno nastavnika, trebamo nove škole, neke valja renovirati. Sirijaska vlada nalazi načine dopune nastavničkog kadra. Neki od izjeglih Iračana ne mogu se same o sebi brinuti i trebaju pomoć. Zdravstvo zemlje mora biti rasterećeno ovih briga".

U Zdravstveni centar crvenog polumjeseca u Damasku stiže dnevno po 100 izjeglih kojima treba pomoć kaže Sayda Zainab. Dok internisti i kardiolozi ordiniraju, broj ljudi se udvostruči, dodaje ona. Dr.Khasem Soma prijećuje da su ljudi najviše duševno pate:

”Mnogo sam naučio o Iračanima, otkako se o njima brinem. Mogu odmah prepoznati ko je Iračanin, jer u svakom od njih ključa bijes zbog onoga što se dogadja u njihovoj domovini. Domovina okupirana, izgubili su svoje domove. njihova budućnost je neizvjesna. Jedan od njih je preživio zloglasni zatvor Abu Graib i vidio sam posljewdice mučenja.Strašno”.

Ali, Iračani ne mogu na duže računati na ostanak u Siriji. Toliki broj prognanih stvara i odredjenu napetost u zemlji, tvrdi Laurens Jolles iz UNHCR:

"Ljudi već p.rimjećuju da je prisustvo izbjeglica opteretilo škole, zdravstvo,utiče na cijene i ponudu stanova. Sirisci sve više gundjaju. Zbog svega toga, moramo činiti daljnje napore u podršci i pomoći Iračanima. Jer,samo tako se mogu izbjeći napetost izmedju domaćeg stanovništva i izbjeglica”.

Karin Lojkefeld, Damask