Irak daleko od stabilnosti

15. decembar 2005. je mogao biti istorijski dan za Irak. Po prvi put su održani slobodni i demoratski izbori. Doduše, od ulaska američkih vojnika u tu zemlju su već ranije održani jedni izborim, ali ovo je bilo prvi put da se biva istinska vlada s punim mandatom.

Godinu dana poslije toga se mora postaviti pitanje da li su izbori ispunili očekivanja i stvorili okvire za trajan politički sistem u toj podijeljenoj zemlji? Odgovor nije baš ohrabrujući. Nema dana kad ne strada desetine ljudi, što je dokaz kako vladi, tako i američkim okupatorima, da nisu u stanju da obezbijede red, mir i minimum sigurnosti za gradjane.

Po ovom pitanju teško da se išta promijenilo u zadnjih godinu dana, osim toga da su krvoprolića postala samo još veća. Prvenstveno Amerikanci su se nadali drugačijem razvoju dogadjaja. Upravo oni su nakon izbora spriječili reizbor dotadašnjeg premijera prijelazne vlade, šiita Džafarija, jer nije uspio da uguši nasilje. Osim toga je Džafari bio osoba koja nije bila prihvatljiva sunitima i Kurdima. Trajalo je skoro pola godine dok se nije postigao sporazum da premijer postane Nuri al Maliki. Njemu Washington ponovo prebacuje to da ne čini dovoljno kako bi se poboljšala sigurnost.

Vlada u Washingtonu, koja se zbog politike u Iraku našla na meti kritika u vlastitoj zemlji, očito nije više spremna da igra ulogu tvrdog igrača. Umjesto da se vrši dodatni pritisak na Malikija, od čega ionako nema nikakve koristi, Washington hvali iračkog premijera, ali istovremeno organizuje kontakte sa predstavnicima drugih etničkih grupa. Washington je godinu dana nakon izbora uvidio da nema smirivanja stanja u Iraku bez ublažavanja spora izmedju različitih etničkih grupa.

Ovaj spor kao osnovu ima činjenicu da se u demokratiji odluke donose većinom glasova. Šiiti su u Iraku u većini, ima ih više nego Kurda i sunita zajedno. Sunitima je teško da prihvarte da su prošla vremena njihove premoći, Kurdi ne žele da se odreknu svoje široke autonomije. Ukoliko se uspostavi medjusobno poštovanje i spremnost za mir, sve ukazuje na to da će doći do raspada Iraka, a tek to bi značilo potpuni haos.

Još jedan od razloga za nerede jeste postojanje raznih milicija, koje su ponekad povezane sa zvaničnm sigurnosnim organima. Maliki je najavio da će raspustiti te milicije, ali obećanje nije ostvario. Uzrok nestabilnosti jeste i miješanje susjednih država. Iran podržava šiite, Sirija i Jordan sunite. Saudijska Arabija prijeti sasvim otvoreno da će stati na stranu sunita ukoliko se SAD odluče na povlačenje iz Iraka i prepuste ih njihovoj sudbini.

Bilo kako bilo, 15. decembar 2005. neće ostati zapamćen kao istorijski datum.